
10 apr Jutro bez snova
Snovi su me napustili,
kažu dosta im je tebe.
Dosta im je te priče
koju vrtiš u krug,
zavrtelo im se u glavi,
muka im je.
Kažu
doneo si neke loše kiše,
zaklonio Sunce,
ukrao duge,
ulovio leptire,
ispomerao mi svetove.
Kažu još i
da ne umeš
ni da grliš,
ni da pričaš,
ni da maštaš,
da me prečesto puštaš,
predugo nestaješ,
i da im nije jasno
zašto te uvek čekam,
i sve više čekam,
i sve manje sanjam.
Snovi su me napustili
ali su ostavili pismo
u kome kažu da se ne plašim,
da će biti tu,
kada se setim ko sam
i kako umem da sanjam.
Kada krenem kroz noć,
preko vetrovitih polja,
obasjaće mi put
kojim ću stići do sebe.
Snovi su me napustili
da bih konačno shvatila
da je jedno jutro bez njih
daleko praznije od svih jutara bez tebe.
Da bih shvatila da sam
čekajući tebe
otišla od sebe.
Zato ovog jutra
žurno pakujem kofere,
odnosno stavljam jednu pesmu u džep
i jednu melodiju pod prste,
i ljubim te poslednji put.
Odlazim letećim korakom.
Vraćam se sebi,
vraćam se snovima,
svojoj sopstvenoj stvarnosti,
dalekoj od ovog sveta,
spokojnoj, sunčanoj, magičnoj.
A na magična mesta
mogu stići samo magični ljudi,
zato ne traži me uzalud.
Autorka: Jovana Ž.
Fotografija: tumblr.com
Sorry, the comment form is closed at this time.