Žamor oko nas (Zaljubljeni su Neprijatno bezazleni) Uvek je tako, moja kamarado Bar tebi ne moram Podvlačiti Koliko puta dnevno Naš čovek opsuje Sunce A ni dana, ni zavisti Bez njega Zamisli milione zagledane U noćno nebo Dok iščekuju sitnu padalicu A najveća od svih zvezda Kopni, neprimećena 365 puta u godini Zagledaj se, oko moje Osetićeš slojeve Znoja Pega Krvi Ravnomerne implozije srca Blicanje svetlosti Sveto slepilo A...

Ustani Sunce te doziva Svojim zracima Koji se prelamaju kroz Roletne na tvom prozoru I prosipaju po tvojoj Preplanuloj koži. Svanulo je Još jedno Jutro Uprkos tvojoj želji. Snop svjetla Klizi po tvom tijelu Golica te I ulazi U svaku tvoju poru Popunjava pukotine I sama postaješ svjetlo. Ne opireš se. Dišeš i upijaš. Ustaješ Jer znaš Pred tobom je Novi dan.   Autorka: Tanja Spasojević Simeunović Fotografija: pinterst.com ...

Izlaziš iz mene I nije baš neko pogodno vreme Za to. Napolju se konačno sunce javlja I trava nad grobovima do zaborava Na groblju raste. Premašila je kolena I pustila da sraste Nečija sveća. Razigrana deca Skupljaju vosak i pevuše. Napolju se konačno Javilo sunce. A, ti izlaziš iz mene Tromo, Bolno, Posrtajući; Bolje si umeo ući Pod kožom Prošlog sunca. Izlaziš I nije mi svejedno Što...

Kada bismo izbrojali sve mladeže na jednoj Mileni, Možda bi u tom malom bilo bogatstva više nego u suzama kiše iz kojih izrasta jorgovan. Kada bismo izbrojali sve vlasi kose na jednoj Mileni, Možda bi tamo bilo više odsjaja nego u suncu. I ruka položena na srcu Da je nikada...

Vjetar je duvao, dok su se u oblacima odigrali neki važni ratovi. Tiho, dugo i dovoljno da spusti sve te suze niz obraz. Baš kao u nekom usporenom filmu, još jednom se vratila svaka riječ jača od mača, štita i kamena. Ne znam gdje prestaje...

U zalasku sunca nebo je toplo, Al dah joj se na usnama ledi. Njen vrat grli niska bisera, U očima sija tirkiz bledi.   A mi delimo jednu cigaretu, Odeveni u duge stare kapute, Mislimo nešto i gledamo se kradom, Al ćutimo mi i ulice ćute.   I guta nas tiho predvečerje. Beli njeni dlanovi zebu. Dok...

Svaka dečakova kost je sahranjena na različitoj morskoj obali. Vetrovi koji ih gule stvaraju zvuk violine preko čijih se žica svira prstima. Njegove kosti izranjaju iz vode. Poput stena kad se približi oseka. Pesma kostiju leti preko talasa, uspevajući da ni u jednom trenutku ne...

Ako se pomerim, neka taj pokret bude ispraćen voljom duhova. Vazduh. Vazduh je samo višeslojna opna sastavljena od duhova čija je istorija oživela u razdoblju ničije budućnosti. Ako se pomerim, neka kosti ostanu zazidane u rebrima Sunca, jer one postoje da budu na prelomu tela...

Oblak se stidi pa se sakriva iza neba. Ja širim ruke prema Suncu, koje me grli i kaže: drago mi je da te vidim nasmejanu.   Proleće miriše na revoluciju i na Majakovskog. Miriše na slobodu i na radost.   Duša mi pleše u ritmu proleća, dok ja gledam kako raste trava, između šina vidim prvi maslačak.   Poklonjena bluzu...

Danas ću te videti tvoje oči, ruke, šake, prste. Čuti tvoj glas smeh, prepoznatljivu gradaciju u govoru. I, smislu, sve što mogu da  mislim je koliko te volim i koliko je to glupa i slaba reč za ono što se sudari u našim pogledima, upućenim osmesima, sada, i za dve godine, i za šest godina, i zauvek jačina biće ista.   I, smislu, ostavila bih sve. Svaku sreću, sva Sunca, moju...