21 avg Jedač svjetlosti

Živio je u meni kao u školjci.

Nije bio biser. Bio je smrtna spodoba, kao i ja.

Pojavio se jednog dana dok sam šetala parkom. Čudni trnci širili su se mojom kožom, a onda me pozdravio. Zaželio mi je dobrodošlicu na nekom čudnom jeziku koji sam instinktivno razumjela.

Zar nije čudno kad vam gost poželi dobrodošlicu?

Rekao je da je on jedač svjetlosti.

Živio je ispod moje kože. Hranio se kroz moje pore. Tjerao da stojim na kiši danima i rastjerujem oblake. Televizor sam premjestila na balkon da mu udovoljim. Čak sam i spavala tamo da može gledati zoru.

Za koji tjedan urlao je da ga pustim van jer se mora bolje nahraniti svjetlošću.

Živio je neobuzdano.

Kada sam prvi put izrezala komadić svoje kože da ga pustim osjetila sam neobičnu ugodu. Bol je hranila moju utrobu kao čokoladni kolač. Ostavila sam komadić kože u parku ispod javora. Nisam još ni dovršila cigaretu, a već su ga našli mravi. Uskoro je komadić bio potpuno prekriveni i više ga nisi mogao razlikovati od tla.  A jedač, manji od mrava, skakutao je mahnito po travi. Vratio se u ranu kad je počeo padati mrak. Opet sam bila školjka.

Živio je kako bi dosegao nemoguće.

Počela sam ga oponašati u neobuzdanosti. Život je prestao biti ponavljanje ustajanja, uzimanja lijekova, odlaska na posao, pripremanja obroka, popodnevne šetnje, gledanja tv-serija, večernjeg lijeka i spremanja za spavanje. Jutarnje tuširanje je postao obred u kojem bi on svaki djelić moje kože dotakao iznutra upijajući vodu kroz pore. Svaki korak postao je važan, svaki pokret, svaka riječ, on je sve komentirao. Vrištao je od ugode toliko glasno da sam morala zažmiriti da mi se očne jabučice ne rasprsnu.

Živio je s razlogom.

Počela sam zapisivati njegove riječi. Govorio je o svjetlosti. Rekao je da je svjetlost nešto najukusnije i najstrašnije što postoji u svemiru.

Živio je u meni i rezala sam kožu zbog njega.

Uskoro sam bio puna rana, ali ljudi ih nisu primjećivali. Primjećivali su samo moj smijeh koji me on naučio. Postala sam njegov prozor. Postala sam odvažna.

Živio je u meni i vidio moju bolest iznutra.

Bol je postala lijek. Prestala sam razmišljati o smrti. Nije me više brinulo koliko je vremena ostalo. Naučio me kako jesti svjetlost.

Živio je u meni i izliječio me.

Zadnjeg jutra bio je osobito neobuzdan. Glava mi je tutnjala od smijeha. Moja koža je već bila poput spaljene zemlje. Uzela sam u ruku nož i u nekoliko poteza oderala sve ono što je ostalo. Kad sam odsjekla sa sebe zadnji komadić ispod kojeg se on skrivao skočio je u svjetlost i nestao.

Dok je ovo malo kože ležalo kao odbačena crvena haljina gledala sam kako moje srce prestaje kucati.

Nevenka Pupek

Izvor fotografije: pinterest.com

(Priča „Jedač svjetlosti“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).