Čuvanje.

Ima dugu smeđu kosu i nosi naočare. Iza naočara su krupne oči. Izgleda kao da prati ono o čemu govorim. Poprilično sam sigurna da samo tako izgleda i da je kilometrima daleko od te prostorije, ulice, Beograda, zemlje.

Ta devojka. Čije ime nisam upamtila.

Kada sam je pitala sam kim bi volela da se sretne u liftu i šta bi pitala tu osobu, odmah je odgovorila – sa Bogom.

Kaže da bi ga pitala koliko će ovo da traje i da li možemo da skratimo.

Trajanje i skraćivanje se odnosilo na život.

Te devojke. Čije ime nisam upamtila.

Onda sam počela da razmišljam o njenoj rečenici, Bogu i životu. O trenucima koje sam htela da skratim ili da zaustavim.

Razmišljala sam o trenucima koje sam fotografisala i objavljivala ih po Instagramima, verujuću da ih tako zaustavljam i čuvam. Suština je ta da sam najviše “čuvala” kad sam bila zaustavljana. Od sveta i sebe same.

cuvanje.tijana.banovic.blacksheep.rs

Razmišljala sam o prisutnosti u određenim trenucima.

Kad baka napravi krofne pa smo svi prisutni za stolom.

Kad se pribijem uz Nebookog, pa mu čujem srce. I samo slušam to srce. I lepo mi je. Dalje od tog srca ništa ne čujem. Jer dalje ne postoji i ne mogu da zamislim.

Poprilično sam bila prisutna onog dana kada je Julija ispričala da su pokušali da joj odžepare ranac na Zelenjaku. Ili kad sam se razbila prošle zime na zaleđenom pešačkom prelazu. Ili kad sam stvarno rešila da prebijem bivšeg Tufninog dečka jer je ispao kreten.

Jer život nisu samo domaće krofne i zamišljanje.

Život je i kad te odžepare,  kad se razbiješ i kad naletiš na kretena.

Život je tužan kad ne umeš da čuješ nečije srce.

Život je i Bog. Verovao ti u njega ili jok.

I koliko god da traje ili da se skraćuje, poenta je da si tu.

Ovde i sada.

U trenutku.

I ne treba ti telefon ili neka skupa kamera da taj trenutak sačuvaš.

Sačuvaj sebe u njemu.

Sačuvaj tu devojku. Čije ime nisam upamtila.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: favim.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.