26 sep Metri kvadratni

Sinoć sam opet u mašti pravila ljude od voštanih figura. Dodavala boje, šarene boje. Crvenom obojila srce, bijelom stvarala mir, crnom hrabrost i snagu. Sve to da se izbore, za sebe i zbog sebe. Stopala su hladna, osjeti se miris kiše kroz otvoren prozor. Ispred mene je med i čaj. Sve mi to treba, medom da uljepšam onaj bljutavi okus čaja. Osjećam da se budim i spavam, sve to dok vozovi prolaze ispred mojih očiju. Ne stvaraju nikakvu nelagodu, osim što mi nekad zasmeta nemirna trepavica. Moje oči su tu, da svako jutro pogledaju ono zatvorenoplavo nebo dok se budi, posmatraju nečije lice i ruke.

Uvijek su bile tu za nekoga. Pratile sve te ljude, dok putuju sa koferom u ruci, dok se vraćaju bez kofera ili sa milion tuđih kofera. Posmatrale su nečije ruke, kako polako stare i gdje su bore najljepše na licu. Najčešće tamo kod očiju. Baš zato što se čovjek umori gledajući sav taj led dok stoji nad još jednim ambisom. Nemaš pojma koliko snage ima u tim obrazima. Pogotovo onda kad su se smijali, dok se u njima rušila dva svijeta. Trebalo je sve te komete ponijeti na dlanu jedne ruke i držati se hrabro. Bojim se da će moje ljeto mene napustiti. Sad se vjerovatno ljuti na mene, jer ne vjerujem u njega. Baš zbog toga što milion tuđih zima i smeđih jeseni, želi da dodirne moje ljeto. Ono isto ljeto što mi je mazilo stopala, ljubilo ruke, čelo i kosu. Kada je kišno i hladno, ja ga prihvatim takvog. Nema veze! Popraviće se, ali čim počne da grije svojom milinom, drugi dolaze da koriste svaki tračak. Kad ljudi počnu da „otimaju“ druge ljude, onda si ti taj koji je sebičan.

Zato što se svaki put pitam, kako neko umije da čuje glasove u našoj glavi? Grli onda kad treba, u usamljenosti i hladnoći. Tad i nisi siguran, da li ima nade za još jedan stari početak?! Sliku koju stvaraš, tako marljivo i nježno, da dođe gori od tebe i doda sivu boju. Tad te zaboli sve, ne samo mrlja, već dio duše, lijeva strana i sve vene koje su tako vidljive na rukama. Tvoj neko tada zna koja je tvoja omiljena kafa i da ti kiflice od šljiva ne znače ništa bez dobre rakije. Iste one koju čuvaš u ormaru tuđeg studenjaka, jer znaš da ti je cimer prava skitnica. Sama pomisao da si sad mogao biti kilometrima daleko, donosi dovoljne razloge da pozoveš sve ruske poštare da ti raznose pisma od sna. Da ih pišeš i plačeš u isto vrijeme. Ne zbog nedostajanja, već zbog razočaranja. Što nikad nemamo vremena da ostanemo tu, baš onda kad treba. Zbog toga što jurimo za velikim kreditima, kvadratima u nekoj naizgled velikoj kući, bez osjećaja da uživamo u tim istim metrima kvadratnim. Već da nam služe da pokažemo prijateljima, kako sve porodice liče jedna na drugu. Tako ti dođe neko, ko sjedne na tvoju fotelju i pije ono isto vino, koje si ti pravio od grožđa i jutarnjeg sunca. U vremenu kada si imao osjećaj za tuđe bure i oluje koje nastaju u glavi. Vjerovao da svako može pronaći svoju ružu, bubamaru, talismana i svijet. Bez dosadnih ljudi, onih koji ti kradu mjesto na omiljenoj stolici, koji piju vino koje ti čuvaš za nekog, čekajući da odrasteš bez srca.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com