02 sep Zovem se Tibor

Imam trideset godina i nemam većih problema. Imao sam normalno djetinjstvo, imam normalne roditelje i svi se slažu da sam normalna osoba. Ne zamaram se suvišnim pitanjima o smislu postojanja i živim  u skladu s onim da je bitan doživljaj  života, a ne smisao istog.

Nervoza me jutros probudila sat vremena prije budilice. To je zato jer me šef  pozvao na razgovor. Nisam znao o čemu se radi, ali sam slutio da je nešto važno. Dok sam ležao u polumaraku i čekao da budilica zazvoni, spazio sam kako se zavjesa pomaknula i poprimila obris ljudskog tijela. Ignorirao sam i otišao u kupaonicu.

Iznad umivaonika, u ogledalu me gledalo lice neznanca. Lijevi kut usana pomaknuo se, razvlačeći usta u iskrivljeni osmijeh. Tražio sam barem nešto poznato na tom licu, ali i dalje nisam znao tko je ta iscerena faca koja me gleda. Užas mi je puzao tjemenom. Sagnuo sam se i ispljuskao se hladnom vodom, a onda, oklijevajući, ponovno podigao glavu i pogledao se. Odahnuo sam, sjetivši se da sam sinoć obrijao jednomjesečnu bradu, i pokupio rasute misli što su odzvanjale keramičkim pločicama.

 Imao sam dovoljno vremena za mirno obavljanje uhodanih jutarnjih radnji: provjeriti jučer sastavljen popis dnevnih, tjednih i mjesečnih prioriteta, pospremiti krevet, poravnati ručnike na stalku u kupaonici,  provjeriti jesu li prozori dobro zatvoreni, balkon zaključan, električni uređaji isključeni, slavine dobro zavrnute, rolete spuštene. Još sam samo trebao zavezati cipele: prvi, drugi, treći, četvrti čvor, uvijek istim redom, najprije desna, pa lijeva cipela, nikad obrnuto. Stan sam zaključao desnom rukom, dvaput sam okrenuo ključ u bravi i spremio ga u džep. Desni.

Do posla bih obično išao pješice, kakvih desetak minuta. Jutros sam krenuo ranije, polaganim korakom, ali  nakon minutu, možda  dvije, primijetio sam da me netko prati. Prešao sam ulicu i nastavio putom kojim inače ne idem. Koraci su me slijedili. Ubrzao sam i skrenuo u haustor, zadržao se dvadeset sekundi i izašao na ulicu. Nikog nije bilo. Požurio sam dalje.

Došao sam na posao pola sata ranije nego inače. Čekao sam da mi sat pokaže dvije minute do osam i krenuo  do šefove tajnice. Zamolila me da pričekam jer šef još nije stigao. Promatrao sam je dok je prebirala po tipkovnici. Kad je zastala, čuo sam je kako diše. Gledao sam joj grudi, kako se podižu ispod haljine, i crvene usne, kao netom izgrižene. U trenutku kad sam  ih poželio stvarno izgristi do krvi, otvorila su se vrata šefovog kabineta.

„Bok, Tibore, jesi dobar?“ – kaže šef, pružajući mi ruku, bez osmijeha. Trudio sam se dozirati stisak, ni mlitavo, ni prejako, za što bolji dojam.

„Dobro jutro, šefe, dobro sam, hvala na pitanju. Vi ste, rekao bih, dobro.“

„Tako, tako. Izvoli, uđi, da porazgovaramo, ti i ja. “

Ne sviđa mi se ton.

„I, kako posao, Tibore?“

„Dobro“ – kratko sam odgovorio. Ili bih trebao još nešto reći… Možda da još nešto dodam, da ne misli kako odgovaram tek reda radi. Ipak ne, bolje da se  ne zapetljavam.

„Imaš puno posla?“

„Kako kad, ali uglavnom sve se stigne.“ – pokušavam ne zvučati napeto, a opet ne i preopušteno.

„Mmm, da… Jesi li spreman za više odgovornosti?“

„Naravno.“ – brzo odgovorim.

„E, pa gledaj ovako, Tibore. Mi smo te malo pratili, gledali što, kako i koliko radiš.“

„Da?“

„Da. Shvatili smo da si ti prava osoba da zamijeniš Franjića, sad kad ode u penziju. Znaš da odlazi?“

„Da, znam.“ – zbunjeno sam kimnuo.

„Redovan si na poslu, ne kasniš, pedantan si, nisi konfliktan. Jesi li spreman preuzeti njegovo mjesto?“

Pomisao na bitno veću plaću zaustavila je sva moja pitanja i nedoumice i već sam se vidio kako mu srdačno zahvaljujem, tresem mu oznojenu šapu i razdragano se cerim.  Izašao sam iz šefovog ureda i zaputio se do svog. Brada i Vera su buljili u monitore. Sjeo sam, kopajući po  mislima.

„I, što kaže šef, kad nas napuštaš?“ – prekinuo me Brada.

„ Kako znaš?“

„Pa znaš da se kod nas sve odmah sazna, a neke se stvari znaju i unaprijed.“

„Kak’ to misliš?“

Njih dvoje su razmijenili kratke poglede, a onda se zagledali u mene.

„Pa ono, ne’ko pusti glas prije, i priča se proširi… Nego, stvarno, kad odlaziš?“

„U ponedjeljak.“

Stvar smrdi. Svi su znali, a ja nisam znao do prije deset minuta.

Ostatak dana proveo sam doma, uglavnom, pred televizorom. Prije spavanja pripremio sam odjeću za sutra i u desni džep sakoa ubacio bodež s ukrasnom drškom, koji sam prije koju godinu  dobio za rođendan. Znao sam da će mi jednom trebati. U životu se ništa ne događa slučajno.

Sljedećeg jutra ustao sam kao i obično. Obavio sam sve predradnje i radnje, kao i obično, i krenuo na posao pješice, kao i obično. Metal se zagrijavao u ruci. Stisnuo sam ga čvršće kad se pojavila ona. Nisam žurio kao jučer. Pustio sam koracima da me slijede. Pustio sam da idu za mnom preko ceste, i dalje pokraj kioska s novinama, u kojem je radila žena koju poznajem, ali je ovaj put nisam pozdravio. Bio sam koncentriran na pogled koji mi se zalijepio za stražnji rub ovratnika. Tu sam ga osjetio. Mirno sam na semaforu pričekao zeleno svjetlo. Nisam se osvrtao. A onda sam je dočekao. Skrenuo sam desno iza ugla kuće i stao uza zid. Čvrsto sam stisnuo bodež. Kad se približila, izvukao sam ga iz džepa. Oštrica je  rasparala najprije zrak, a onda i nju. Znao sam, ubio sam svoju sjenu. Sagnuo sam se kako bih joj vidio lice, a s pločnika su me ukočeno gledale vlastite oči. Skrenuo sam pogled, okrenuo stopala i zaputio se na posao. Tog sam dana, razumljivo,  radio manje nego inače. Poslije posla sam sjedio u kuhinji i jeo neke splačine koje su stigle dostavom, a navečer sam se poželio malo opustiti.

Kad sam ulazio u klub, Groovejet je gruvao, a svjetla su tukla u istom ritmu. Speed je pumpao tijela i isparavao u oznojenom zraku. Music sounds better with you, pjevao sam nekoj plavuši na uho, u prolazu. Jedva sam se približio šanku, kad se  Albert Lambert oglasio sa svojim Ghost Town, a rulja je podivljala. Bujica me odnijela dalje od šanka i svake mogućnosti da zalijem žedno grlo. Pustio sam da me preuzme masa u svom divljanju. Ne znam koliko dugo je to trajalo, ali je trajalo. Ponavljajući ritam se pojačavao i ubrzavao, a ja sam dahtao i plazio jezik. I onda sam ga spazio. Jezik dugačak, gmazovski, kako mi izlazi iz usta i paluca. Nastavio sam se kretati na mjestu i zatvorio oči. Svjetla su mi lupala o kapke, basovi su bubnjali u utrobi, penjali se prema ošitu, dalje kroz pluća i u ždrijelo. A jezik je lamatao.

Preplavili su me istovremeno uzbuđenje i blaženstvo, a adrenalin mi je dao snagu da ubijem s lakoćom, iz zadovoljstva. Okrenuo sam se i s dva prsta zadavio neku klinku. Prije nego je njezin dečko  shvatio što se događa, složio se pokraj nje. Krenuo sam dalje, lomeći kosti, rebra, vratove; vadeći oči, iznutrice, mozak. Obuzeo me orgazmički užitak zbog spoznaje istinskog altruizma. Ja toliko volim ljude, da ih jedem.

Zastao sam obliven krvlju, a ono što sam vidio, zapljusnulo me novim zadovoljstvom. Ono kad osjetiš  da si napravio nešto veliko i važno, kad vidiš zackaljene poglede kojima te slijede. Desetak spodoba sličnih plakodontima kidali su meso svojim pločastim zubima – čak i na nepcu – i mljeli ga. Samozadovoljno sam nastavio masakr, nabacivši smiješak, ispunjen srećom zbog velikog otkrića i osjećaja apsolutne slobode. Samo je netko trebao početi.

Autorka: Andrea Žigić Dolenec

Fotografija: favim.com