Život je nekad baš čupav iza ove krivine

Ovih dana mislim kako nema više zabave nikad i nigde. Do tridesete se zezaš i onda te iza te krivine sačeka Ž I V O T. Kakav prevarantski trik! Ubede te da nema više fešte.

Istina, sve je iza ove krivine čupavo.

Još ako se skrasiš, decom obogatiš, poslom ogrneš, u kuhinji zaglaviš, nije ni čudo što sve izgleda ozbiljnije nego što jeste. Za gledanje filma nekad bile su dovoljni film i kokice. Za čitanje knjige – knjiga i slatke krofnice iz aparata što se lepe za dušu umesto za bokove. Ništa se nije moralo, ništa planiralo. A i šta bi kad imaš samo 23?! Život je tek počeo i ti ćeš svuda da stigneš. Samo što umesto svuda, zađeš baš iza ove krivine gde je sve čupavo, brzo i stresno.

Gde piše da moram da se mrštim jer imam 32?

Zašto sad sve i odjednom mora biti komplikovano i ozbiljno? I kad sam ja na to pristala? Ne, stvarno, jesam li nešto nekad potpisala pa sad moram da budem drvena? Sve što se događa dolazi sa etiketom: obavezno brinuti i prati na 40 stepeni. Čik probaj da budeš blesava budala što se smeje.

Nedostaju mi jutra u sobi žutih zidova. Počinjala su muzikom, budilnikom za školu i nekom šašavom željom da se preživi dan zbog kontrolnog. Nedostaje mi osećaj bezbrižnosti, jurnjava za autobusima, prelistavanje grčke mitologije, Andrićev „Ex Ponto“ i čekanje na SMS poruku od NJEGA. (Ne od Andrića, već od Žmua kad još nije bio Žmu. Kad mu još nisam bila n i š t a.)

Slušam Rundeka. Slušam Galiju.

Neki me akordi odvode na neko more. Plavo i začarano. Dišem. Mislim da sam tada stvarno disala zakopčana u sebi. Bila sam duboko u sebi. Daleko u sebi. U sebi. Pisala sam pesme. Smešno mi. „U jednom listu pola stupca za Peru Zupca“. Na pola strane strofe nasmejane.

Možda mi i ovo sad bude smešno nekad.

Ima tako nekad jedna putanja kojom krenem pa stignem u Zemun, Gornji Grad. Šetam jednom sporednom ulicom koja silazi pravo Dunavu u grlo. Gledamo se tako Dunav i ja, pa ko prvi skrene pogled.

Tako je, valjda, i sa nekim ljudima. Pogledom ožive neke davno zaspale svetove i umiruće kosmose.

Slušam slobodu obučenu u ranu mladost. Na današnji dan smo se, na primer, prvi put ljubili. Stvarno.

Pre toga sam bila dete. Drugačija. I sad umem da zakoračim u to detinjstvo. Kad je utorak, zima i prvi čas imamo srpski. Šetam ulicom pod snegom. Bagremovi prave vitraž od neba. Nosim ranac, i knjige, i snove. Nosim čizme. Leva uvek pusti vodu ako dublje zgazim u sneg. Mama skuplja odeću sa žice, stvrdlu od leda i mraza, pa naši džemperi ulaze u kuću kao bezglava vojska. Kao da smo mi u njima. Topimo se zajedno uz vrelu peć i kompot.

Moja mama nikad nije kucala na netu „recepti za palačinke“. Ona bi uzela tiganj u ruke, kutlačom bi mešala magičnu smesu i celu kuću obukla u najlepši miris detinjstva. Uvek je bilo pravo vreme da se palačinka srola: sa džemom ili sa sirom. I baš kad je neki poseban dan – sa kremom. Devedesetih sam čekala u redu sa komšijama da kupim hleb za 55 pari. Još se sećam tih novčića što zveckaju u džepu. Jednom sam kupila sladoled za sestru i mene, Kapri i Leni.

– Čime si platila?

– Kusurom. Nije bilo dovoljno, pa mi je onaj čika rekao da mogu sutra da donesem ostatak.

– To si sad uradila i nikad više! Je li to J A S N O?!

Nikad mi ništa nije bilo jasnije. Volela bi da i danas može neko da izađe sa uputstvom ispred mene i na kraju postavi to pitanje: je l’ sve jasno? Jesi li razumela?

A ja da klimnem glavom.

Ovako, sama pokušavam da shvatim zašto je život ponekad čupav iza ove krivine. Hoću li umeti da stvorim neke lepe stvari i sa ove strane?

Sad sećanja dobijaju ime. U oči se gledamo. Za guše se davimo. Ili se grlimo?

Sve zavisi koliko jako stisneš.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.