U svom svetu

Automobilska kabina je proširenje tvoje svesti i duha. To je kao neki dodatni prostor samog sebe. Još čudnije, onaj koji se zaista nalazi u tebi, ostaje imaginaran i nasaglediv, ali zato ovaj u kabini automobila postaje stvaran.

Ako osećaš sreću i uzbuđenje zato što si postagao nešto dobro, možeš da daš gas i poletiš. Ako te adrenalin usiviše radi, moraš da kočiš, ali je i taj osećaj lepljenja za sedište idalje moćan. Potreban ti je osećaj da ti imaš kontrolu nad svojim životom, a ne znaš kako da je u realnosti sprovedeš – u autu imaš menjač koji samo ti držiš i diktiraš tempo. Ponekad si zbunjen, ali volan u tvojim rukama ti daje samopouzdanje da nastaviš u nekom pravcu, pa makar i pogrešan, samo je tvoj.

Ponekad je magla, pa su ti potrebne one posebne krpice za stakla, a ti ih možda i nemaš. Preturaš po fioci ili onim pregradicama oko kontrolne table, ali sve što pronalaziš su neki stari računi sa benzinske pumpe, otvorena pakovanja žvaki i bombona, svetleći prsluk, možda poneka baterijska lampa. Od krpice ništa. Neko ponekad drži rolne ubrusa ispod sedišta, pa krene da napipiava onako naslepo, ali osim nekih kamenčića i prašine, uglavnom pronalazi davno izgubljene predmete, koji su ispali iz džepa ili tašne, na primer stari Labelo od kog ste digli ruke da ćete ga ikada naći i u međuvremenu kupili novi. Poneki put zaluta i neko načeto pakovanje papirnih maramica,  idealno za zamagljene bočne retrovozore.

E,  dobro, kad ste sredili auto i ugrejali, puštate radio, a kad ono jedna od tvojih omiljenih pesama – „Srce“od EKV-a. I možeš da pevaš na sav glas, da zamišljaš da si prateći vokal na bini, jer kada si sam u kolima – ceo svet je samo tvoj!

u.svom.svetu.blacksheep.rs

Ako se osećaš prodorno i uspešno, ubacićeš se glatko, prestrojiti i provući ko zmija. Ipak, i to nekad ispadne glupo, jer svi oni koje si malo pre pretekao, sad čekaju zeleno na istom semaforu kao i ti. Obično na tim dugodržećim semaforima ima onih koji žele da vam peru stakla. Neki samo hramlju i mole. Već ih i znaš, ne samo na tom semaforu nego ih ponekad viđaš i u gradu, kad završe smenu. Gledaš u nekih 250 dinara koji su nekako završili tu pored menjača, i možda se odlučuješ da mu možda i po prvi put nešto daš. Pali nam se zeleno, ali niko ne kreće. Neki odmah reaguju nervozno, sviraju, a onda vidiš i zašto: iz jednog automobila koji je zadržao kolonu, izlazi neka plavuša, baš uz samo autobusko stajalište, jer će očigledno tu ostati da čeka svoj autobus.

Ipak, i najvažnije, automobilska kabina je idealno mesto da pričaš s kim kad god hoćeš, iako si tu zaparvo sam. Na primer, nešto si tužan, možeš i da se rasplačeš – niko ne može da te pita „šta ti je, što plačeš“, pa čak ni da ti zagleda izraz lica. Ako ideš na intervju za posao – možeš da se preslišavaš naglas – ovi iz susednih kola će misliti da mora da ima još nekoga u kolima, samo ga ne vide. A ako te neka glupa plavuša iznervirala što tekstuje i vozi, pa ne vidi da je spora i da joj se svi ubacuju, ili pak vidiš nekog sporog, zbunjenog dedu za volanom, na sve njih možeš da raspališ jezikim, da im sve po spisku, jer te ne čuju, a ti osetiš takvo olakšanje za sve ostale frustracije nagomilane u tom danu.

Automobilska kabina je ekstenzija nas u vremenu i prostoru, gde svoje misli i emocije možemo slobodno da ispoljavamo i proživljavamo sami sa sobom, u potpuno drugoj dimenziji.

Autorka: Senka Dobrić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.