Tvoja ljubav me udarila u srce

Sećaš se, sedeli smo u Studentskom parku i maštali o tome kako živimo u istom stanu. Sedela sam ti u krilu i bez uspeha se pravila da me pivo nije udarilo u glavu. Da me nisi ti udario u srce. (Je l’ se tako kaže kad se zaljubiš? Kad te ljubav strefi?) 

To pivo, i to maštanje, i taj zajednički stan, sve je to stalo u tankom procepu naše dve sklopljene šake. Sećam se da sam pomislila: „Pa šta ako imamo samo 19 godina, možemo mi to.“

I stvarno smo mogli.

Ali nismo.

Jer smo imali samo 19 godina.

Trebalo je živeti u studentskim domovima, skupljati prašinu memljivih ćoškova, polagati ispite i krišom plakati u kupatilu kad se ispit ne položi. Trebalo je juriti diplome, honorare i plate, posao, javne prevoze, kafe, svadbe, slave i preslave. Biti nekome nešto. A ne samo tebi tvoja.

A udarilo me je u srce. Tvoje šaputanje da sam slatka, tvoje glasno da bi me oženio, tvoje ozbiljno da nikog više nećeš voleti u životu, sve tvoje me je u srce udarilo.

Nije mi ljubav udarila u glavu. I dalje mislim. Nisam onako šašava.

Ali ovo je strašnije. Kad te ljubav udari u glavu – u nekom trenutku se otrezniš.

Kad te udari u srce, u srce utone. Zagnjuri kao u najdublje more. I nema nazad.

Tvoja ljubav me je udarila u srce i sad štucam svaki put kad pomislim da je moje srce i dalje moje. Već je jasno u kom ritmu i za koga kuca. Ti si od mene napravio MENE. Sada se jasnije vidim. Najlepše izgledam kada se vidim tvojim očima.

Tvoja je ljubav moje ogledalo.

Još osećam pod levim dlanom kako su se pomerala tvoja leđa onda u onom Studentskom parku. Sedela sam ti u krilu, a desna šaka mi je srasla u tvojoj. U tankom procepu tog ljubavnog rukovanja sakrilo se maštanje: o zajedničkom stanu, o deci, o kafi u 6h ujutro, o čekanju u red za kupatilo.

Tvoja ljubav me je udarila u srce i gle – sve se ostvarilo!

Autorka: Srbijanka Stanković

1 Komentar