10 maj Trčim bosonoga

Kupujem vinograd! Tamo negdje nad visinama koje ljube more. Onako nestvarno, ushićeno i spontano. Idem da trajem, da se vratim unazad par koraka i da ne žalim. Zaustaviću onaj bol u glavi, ruke koje se tresu sada će dobiti čvrstinu i sigurnost. Preko zime ću živjeti od ljeta. Misli svakako  lutaju, tamo gdje im se zalomi zvijezda padalica. Nosim sa sobom sve one košulje na cvijetiće, raznih boja i cipele koje će imati snage da izdrže svaki novi susret i trag. Ostavljam pečat, gdje nema žutog limuna, laskanja i potapšavanja po ramenu, ljudi koji su tu samo jednu sezonu. Družiću se s nekim odbjeglim skitnicama, koji su vjerovatno iz istog razloga krenuli za svojim tragovima. Oni su tu kao i ja, bježe za spas sjećanja.  Sjećam se moje skitnice. Onog ko vjerovatno sada gleda s neba i pita se zašto dopuštam da me neko pravi manje vrijednom?!  Ovako preosjetljivu, nedodirljivu i daleku.  Sigurno bi se ljutio na mene, jer zna da zaslužujem bolje.  Jutros sam osjetila miris štrudle i biljelog vina. Čujem kako zveckaju sve te flaše, baš kao i riječi koje mi govore: “Da će biti tu.” Ne mari!

Ovdje nema ruža, one koje dobiješ pred svojim vratima. Neka starija žena ponese par tulipana u rukama, dok se pažljivo gura kroz gradski prevoz. Jutros je još jedan vozač autobusa, odlučio da zapjeva i srdačno pozdravi  na svakoj stanici. Bio je srećan i dokazao kako nema srećnih ljudi, ima samo onih više i manje nesrećnih. Razvukao je osmijeh i briga ga. Usput zapjevam i ja s njim, jer znam da život nije uvijek svakome jutro. Prolazim pored nekih napuštenih prozora, koje gledaju na plavo i daleko. “Šta ćeš ovdje zimi?” Praviću burad za vina i spremati svoje ruke za još puno topline bez nemira. Trčaću bosonoga, odbjegla i pospana u isto vrijeme. Tražiću smokve i bijelo vino u isto vrijeme. Bezbrižno ću davati zagrljaje.

 U mojoj glavi pravi mali nered. Proputovala sam mnogo s  ljudima koje sanjam. Gdje smo mi sve bili, oni nemaju pojma. Razmišljam, tražim i dodirujem sve te široke bedeme. Ne ljube ni oni uvijek more, a tako skladno idu jedni uz druge. Prošli smo tako pola svijeta, blizu i daleko. Tragali smo za onim dagnjama koje pijani mornari ostave u luci. Neki ljudi su nosili mnogo šešira, raznih boja. Sve se to stopilo s onim što poznajem. Na tuđim terasama se ponosno dičio veš koji se suši bez bojazni za kišu. Sve miriše, dok gledam nebo. Osjetim da tu pripadam. Ovaj put snažnije nego ikad. Sjetim se da je tamo neko ostao zagledan u modrinu.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com