Tamo daleko

Septembarsko je jutro. Sedim pored prozora u svom stanu u Čikagu, palim četvrtu cigaru za redom. Godinama već pokušavam da ih ostavim i ubeđujem ljude oko sebe da mogu kad hoću, istog trenutka, ali da se meni dopada. Naravno, može da prođe dan da ne zapalim cigaretu, ali joj se tada prepustim potpuno u mislima. Čekam samo da prođe taj određeni period koliko sam rekla da ću da budem udaljena od njih, odborojavam dane… Mali bedni ljudi i njihovi poroci. Kada bi se pisala knjiga o životu svih ljudi na planeti, mislim da bi to bio dobar naslov. Previše se izjalovimo kada odrastemo.

Kiša nije prestajala, pojačavala se. Ne znam ko to kiši dozvoljava, ali sa njom se uvek spakuje teška, siva, sumorna nostalgija i doseli se tada kod mene. Bez pitanja se raspakuje, raspremi i neće da ode danima. „Odlazi“, kažem joj. „Beskorisna si!“, ali kao da mi tek tada uđe u krv, ni ne prestanem da se branim, samo je poslušam i krenem da se pitam. Želela sam da znam kako je tamo odakle su moji koreni. Kakvi su ljudi, kakav je život, kakvo je vreme, pada li tamo kiša i donosi li nekim ljudima neka nova nedostajanja, za čim oni pate kada su kući, po čemu se razlikuju od drugih, donosi li im želju da odu.

To je problem nas koji smo rođeni u pogrešno vreme i silom prilika odvojeni od ognjišta. Ovde gde se nalazimo, stranci smo jer smo rođeni na tuđoj zemlji, na tuđoj teritoriji, a tamo gde smo rođeni smatrani smo strancima jer nismo ni imali vremena da se naviknemo na svoju domovinu. Nikada to mene neće da napusti. Ta aura nepripadanja koju nosim sa sobom dok šetam ulicama gde ne mogu nigde, baš ni u jednom ćošku da pronađem nešto što bi moglo da me podseti na detinjstvo. Odvojena sam od svega, malo stvari se i sećam, jedino što imam jeste osećaj da ovo gde se nalazim nije moja zemlja.

Pre nekoliko dana američki novinar Džon Stivenson, stupio je u kontakt sa mnom tako što je poslao fotografiju koju je uslikao za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. Na slici se vidimo samo moja lutka Anja i ja. Talas sećanja me je preplavio…

Bez svoje omiljene lutke nisam išla nigde. Tada, kada su krenuli da zabranjuju da se ne priča sa jednim, Musliman je, sa drugim, pravolavac je, ne može Srbin je, ne govori mu dobar dan, okani se klali su ti dedu, jedina moja drugarica bila je Anja. Nije mi se dopadalo jer Anja ćuti, ali shvatila sam to tada kao moj jedini način da se sa nekim družim. Njoj nisu mogli da nađu manu. Kada je rat počeo, kada se požar mržnje razbuktao, krili smo se po raznim podrumima. Mama, brat, Anja i ja. Tatu nismo imali.

Desilo se da sam jednom zaboravila Anju kod komšije u podrumu. Anja nije smela da ostane sama. Bilo joj je potrebno društvo kao i meni, tada sam bar tako mislila… Iskrala sam se iz kuće dok je majka objašnjavala bratu da ne može da ide sa tim i tim jer je on taj i taj, i to i to je nekada njegov čukundeda ili ko već uradio našem. Tja, ja odoh po Anju, Anja vam bar ne smeta. Izašla sam i polako išla ka komšiji. Anju su izbacili tako da joj je otpala jedna ruka. Pokupila sam je, usput sastavila i došla do velike raskrsnice gde sam se uvek bunila kuda treba zapravo da krenem da bih došla do kuće. Kada sam prolazila naš sused je tukao svoju ženu. I danas pamtim da joj je rekao: „Zato što nisi naša, nego njihova, moraćeš da platiš!“ Sakrila sam se iza kante, toliko sam bila mala da sam mogla bez problema da se tu šćućurim i budem neprimetna. Udarao je pesnicama, šutirao, lupao joj je glavom o zid, nije nameravao da stane. Radio je to sa osmehom. To me je najviše uplašilo. Skerletna boja krvi je bojila njegove šake. Tada sam stala i prekrila Anji oči da ne gleda. Nisam znala da sam uslikana. Pokušavala sam da ne vrisnem, da ne počnem da plačem. Morala sam da ostanem hrabra zbog Anje. „Nije to ništa“, šapućem joj. „Doći će već neko da je spasi.“ Ne znam tačno posle koliko vremena, začuo se žamor ljudi i čovek je odvukao ženu u kuću. Doslovce odvukao. Za kosu i vuci… Pojavio se novinar sa svojom grupom ljudi i zato je prestao. Sada shvatam, pakao kroz koji je žena prolazila, nije prestao kada je uvukao u kuću.

„Zbog vaše budućnosti“, kazali su. „Zbog sigurnosti“, kazali su. „Zbog dedovine, imovine, nasleđa“, kazali su. „Zbog porodice, jezika, korena“, kazali su.

Emigrirali smo, kako ni danas ne znam. Jezik sam zaboravila, budućnost mi kroji druga država, sigurnost nemam jer sam stranac, dedovina mi je spaljena, porodica se raspala, sećanje na korene mi polako bledi… Samo, da ste nas decu pitali.
Završavam već jednu paklu, kiša ne prestaje da pada. Gledam u sliku i shvatam da jedino što imam odatle jeste Anja i lekciju da ne verujem odraslima i ako sam i sama, nažalost, odrasla.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografije:

Nema komentara

Ostavi komentar