Strah

 

Pale se ulični svici. Iako još ne zaveja mračni talas ove ploče, dogovoriše se da nas posete. Doduše, ne baš u punome sjaju, ova iznad mene ne radi. Volim ovo mesto, osećam se kao doma da sam, u postelji, iščitavajući nemarno neopipljive stranice isklesane sopstvenim, MOJIM redovima.

Još uvek ništa ne pojmim, nit’ mogu ono što znam da pretočim u čulno bivstvo. A htela bih, želju imam, nejasnu doduše viziju o otelotvorenju tih talasa što mislima zovu ih. Ali ne da mi jezik, pluća ne žele istisnuti vazduha, žice ne formiraju zvuk, ne sarađuju! I kako da ti kažem? Naumila sam da to podelim sa tobom, ali moraš sačekati da se otarasim jezika i pluća, da mi prsti prestanu svirati. Možda me čak ni onda ne shvatiš, svete!  Možda, pak, uspeš razaznati oblike tebi poznate kroz MOJE ogledalo. Tu je, dakle, dilema! Šta je sa onim oblicima koje ne pozna tvoje tupo oko?  Šta sa njima biva? Nastavljaju da postoje, nadajući se da će ih neko tada, dok još imaju vrline, otkriti i čuvati poput zlata.

 

strah.blacksheep.rs

 

Meni fali definisani oblik sa kojim se mogu poistovetiti, možda čak i proćaskati na nekom sivom ostrvcu u sred okeanije univerzuma. Nema tog obličja,  tog zraka, koji, ‘mesto da peče, milosrdno obasja oko mi. Zato ludim. Zato gubim sebe. Nestajem, tonem u okeanu i gubi mi se trag! Gubi se svetlo! Nema svesti, znanja, sećanja! Nema NIČEGA!

I najednom tajac. Tacet. Ništa. Isprazna tišina sa pokojim kasnije zaboravljenim praskom.

 

Autorka: Tijana Tošić

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar