Slučajnosti je malo

Šta ja radim ovde uopšte…  Iz nedelje u nedelju slušam tužne životne priče od kojih treba da se osećam bolje…  Žao mi je svih ovih ljudi, žao mi je i ovog momka, ali nemam snage da ovo slušam dalje…Ni moje probleme niko ne sluša… A nije da nema šta da se ispriča… Kao da to nekoga zanima… Samo da završi ovaj i ja idem odavde… – mislila je Diana. Zadubljena u svoje misli, više nije ni slušala šta momak za govornicom zbori.

Pitala se da li je možda previše okrutna što je tako potresne priče ne dotiču. Sedela je na toj plastičnoj stolici, gotovo slepljena sa njom. Klima koja joj je duvala u vrat, više ju je nervirala nego što je pomagala u toj zagušljivoj prostoriji. Diana je sada već nervozno prebacivala svoju gustu plavu kosu sa jednog na drugo rame. Mislila je kako bi, zapravo, bilo mnogo bolje da ima kratku kosu.

Konačno, dečko je završio svoju ispovest. Ustaje, nabacuje kaiš torbe na rame i izlazi pre nego što iko stigne da je bilo šta pita, kao i svake nedelje. U jedan mah joj se učinilo da joj se neko obratio ali to je vešto izbegla. Ubrzavši korak, brzo se provuče kroz vrata i nestade iz vidokruga ostalih učesnika skupa.

Što mi se pio onaj sok od kajsije, tačno ću jedne srede ostati da popijem čašu… Ali ne, ne mogu… Poneću vodu, to je ok… Ili ću napraviti limunadu… Ne, ipak samo vodu, limunadu moram da zasladim, a posle će mi se tražiti voda… Vodu ću poneti… A sada bih mogla pojesti neki voćni kolač… – razmišljala je i odlučno krenula u potragu za kolačem.

Naredne srede sedela je na istom mestu. Treći red od kraja, četvrta stolica  s desna. To je zapravo bilo kao da je u poslednjem redu, jer je iza nje sedelo svega nekoliko ljudi. Nikoga nije prepoznala. A i kako bi kada se trudila da joj niko ne uhvati pogled nemo gledajući u tu improvizovanu govornicu sa koje su dopirale najrazličitije priče o nesrećnim ljudskim sudbinama. Danas je trebalo da govori petoro.

Po završetku trećeg nastao je mali metež, učesnici su hteli pauzu, jer je priča o teškoj saobraćajnoj nesreći veoma potresna, a i trajala je dugo. Relativno malu salu u podrumu zgrade ispunio je žamor. Sada se mogao čuti i smeh.

Žedna je. A nije ponela vodu. Ako priđe stolu sa posluženjem, rizikuje da stupi sa nekim u interakciju, a to ne želi. Nema zbližavanja… Ja samo slušam njihove priče, ukazujem poštovanje i ne želim da se uplićem dublje…Trebala bih da krenem… –  mislila je.

Već je bila ustala, i nameštala stolicu trudeći se da ostane neprimećena, kada joj se pred očima stvorila čaša nekog napitka. Držao ju je muškarac.  Lepe šake, razvijene… Sat… Vrlo lepa košulja… O, cipele… Pa on ima stila… –  sve joj je to prolazilo kroz misli u istom trenutku. A onda je podigla pogled i susrela tamnozelene oči koje su se gotovo osmehivale. Visok je… Kako lepe oči… I nos… I brada… Frizura je malo preterano sređena za sastanak “Društva za samopomoć”, ali lepo nameštena… Vodi računa o sebi…

– Pomislio sam da si ožednela od vrućine, a i oteglo se, pa sam bio slobodan da ti donesem limunadu –  rekao je prekinuvši je u analizi.

– Ovaj, hvala –  bila je zbunjena. Nije očekivala razgovor. Ovo je novost. Da li da se izvini i ode ili da nastavi da priča… Od zanesenosti u misli, zaboravila je da uzme limunadu i samo je stajala tako nemo ga posmatrajući.

– Oprosti, zaboravih da se predstavim. Ja sam David –  rekao je sa osmehom i rukom joj dao mali znak da da je podseti da uzme čašu.

– Ova situacija je previše čudna. Potpuni stranac mi daje limunadu. Jesam li ja to upravo izgovorila? –  nadala se da nije.

– Bojim se da jesi –  odgovorio je sa osmehom, ponovo joj ukazujući da treba da uzme čašu. Primetio je kako joj obrazi dobijaju rumenu boju.

– O Bože, ovo samo meni može da se desi. Izvini. Jelena, drago mi je Davide. Hvala za limunadu, ali morala bih da krenem –  obišla ga je zbunjeno, potrčala ka vratima i nestala, ostavivši ga u čudu. Ništa mu nije bilo jasno.

Zašto sam ga slagala za ime… Ko to radi… A možda je i on mene… Pije mi se limunada sada… Sešću negde usput i popiti… Šta je hteo od mene… –  vrtelo joj se mislima. Ugledala je neki lokal. Pisalo je “Coffee & bar Teardrop”. Nikada nije bila u tom kafeu. Ušla je unutra, osmotrila prostor i odabrala mesto kod stuba dijagonalno desno od vrata. Ušuškano je, pregledan je ceo kafe. Tu će sesti.

Čitala je meni, kao da ne zna šta će piti. Uvek je to radila. Čula je da su se vrata otvorila, letimično je pogledala u tom pravcu i nastavila da čita meni. A onda je shvatila da je David ušao u kafe.

– Dobar dan, izvolite – iznenada je sa osmehom rekla konobarica.

– Hvala, moram da krenem –  promrmljala je i gotovo poletela ka vratima.

Valjda me nije video… Gledao je u drugom pravcu… Kakav manijak… Da sam htela da pričam sa njim, pričala bih tamo… Ne mogu da verujem da me pratio… –  bila je vidno besna, ali i malo uplašena. Zaustavila je prvi taksi i otišla.

matija-matic-blacksheep.rs.jpg2

Naredne dve nedelje je propustila. Treće nedelje je odlučila da ode.  Verovatno je se ni ne seća. A sigurno da neće opet biti tamo. A iako bude, pretvaraće se da ga ne vidi i sve će biti u redu.

Kada je stigla, prvi govor je već uveliko bio u toku. Mogla je to čuti napolju, jer su vrata bila otvorena. Bilo je kao i obično sparno i zagušljivo u tom podrumu. Mada, prostor je bio lepo sređen, nikada se ne bi moglo reći da je podrum. Ušunjala se, osmotrila i shvatila da David nije tu. Primetila je da nema ni posluženja, što je bilo čudno. Uvek je bilo posluženja. Na njenom mestu sedela je starija gospođa. Sada će morati da sedne na neko drugo mesto a to joj je stvaralo nervozu. Bila je vezana za ono mesto. Zašto je ta žena od toliko drugih mesta morala da sedne baš tu… Sešću… Sešću… Gde da sednem dođavola… Nijedno drugo mesto nije kao ono… – mislila je Diana skenirajući prostoriju pogledom i odlučila da sedne u potpuno drugi kraj prostorije u poslednji red.

Čovečić je završio govor. Usledile su reči podrške. Žamor. I kada je pogledala desno, neko je stajao kod stola za posluženje i raspakivao kese. E vala mogla bih bar popiti sok od kajsije; ako ga bude bilo; kad već ne sedim na svom mestu… Ustala je i uputila se po prvi put od kada posećuje ovu grupu, da se osveži. Bio je to sok od kajsije, ugledala ga je iz daleka. Neko ga je uzeo najednom i počeo da sipa. Bila je to ona gospođa koja joj je zauzela stolicu.

Da li je moguće… Baš je rešila da mi upropasti popodne… –  frustrirsno je zastala i uzdahnula, podbočivši se. Ipak će popiti taj sok. Prišla je, odmerila gospođu i uzela flašu da sebi sipa kada je prepoznala glas iza sebe: “Jelena beše?”

Da li je moguće da me prepoznao… Još je i  lažno ime zapamtio… Šta radi opet ovde… Samo ću se okrenuti i praviti da ne znam o čemu govori… –  Molim? Meni se obraćate? –  rekla je promuklim tonom.

– David… Ne sećaš se? Ti si Jelena, upoznali smo se kada sam ti doneo limunadu, ali si pobegla –  govorio je dok su je njegove ispitivačke oči posmatrale.

Šta sad… On me se definitivno seća… – merkala ga je praveći se da razmišlja, a onda je nadasve neubedljivim tonom rekla – A da… Sećam se sad. Izvinite, bila sam u žurbi… Ne zamerite mi.

– Bez brige. Ja sam nastupio malo direktno. Oprosti. Viđao sam te iz nedelje u nedelju…

-Viđali ste me?  –  prekinula ga je zbunjeno.

– Da,  uvek si sedela na istom mestu. Zamišljeno slušala izlaganja i nestala bi svaki put pre kraja. Pitao sam se koja je tvoja priča, pa sam hteo da te ohrabrim da je podeliš sa grupom – izgovorio je svojim dubokim glasom.

– Nemam ja nikakvu priču, samo slušam – uzvratila je kao da se brani.

– Svi imamo neku priču, zato smo tu. Slobodno reci. Nema osude ovde, nema sramote –  nastavio je da je ohrabruje.

– Bilo mi je neprijatno, nisam očekivala da će mi se neko obratiti pa sam otišla. Ja ne razgovaram sa ljudima ovde. Samo slušam. A Vi ste me onda pratili u onaj kafe i nisam mogla da verujem –  sada je već imala jasan, više napadački nego odbrambeni ton.

– Ne,  nisam. Bilo je slučajno. Zbunila me tvoja reakcija pa sam i ja krenuo sa skupa, a onda si ti ušla u moj kafe, ali…

– Vi ste vlasnik kafea? –  ponovo ga prekinula – Naravno da je vlasnik, pa nije manijak da me prati… Kako sam glupa… – mislila je, dok joj se na licu ocrtavao blam.

– Da, jesam. Kada sam ušao, želeo sam da ti se javim, ali te nije bilo… Pomislio sam da si u toaletu…

– Pobegla sam, morala sam. Odkuda sam ja znala da ste Vi vlasnik i da me ne pratite. Bože, ponovo sam Vas prekinula. Oprostite, konfuzno mi je ovo – Šta tu ima konfuzno… Saberi se za ime Boga… Dosta blamiranja… – razmišljala je u pauzi – Zapravo, ja sam Diana, Diana Kašanin. Ne znam zašto sam rekla Jelena, bilo je instinktivno.

– Diana Kašanin, kolumnista? –  upitno ju je pogledao. Potvrdno je slegla ramenima, nije imala kud, očigledno da ju je prepoznao. Nastavio je –  Da, da. To ste Vi. Nisam mogao da budem siguran, a i ko bi rekao da se možemo sresti ovde. David Ivanović, drago mi je –  pružio je ruku i zdraviše se.

– Ja ovde dolazim jer sakupljam materijal za studiju na kojoj radim, a tiče se samospoznaje. Jednom rečju: kradem, iskustva, razume se; analiziram ih, sistematizujem i izvodim zaključke. Eto, to je moja priča –  rekla je sažeto, koliko je to mogla da izvede.

– Interesantno. Zaista. Ko bi rekao da se na ovakvom mestu može naći materijal za knjigu?! –  odgovorio je i znatiželjno je posmatrao, a onda je nastavio – Ja dolazim, ako Vas zanima, zbog svoje sestre. Ukazujem poštovanje ovim ljudima, donosim osveženje svaki put, budući da imam taj kafe. Nestala je pre jedanaest godina, u devetnaestoj godini. Bila je anđeo. Pronašli smo patike, ličnu kartu i telefon na mostu, uredno složene. Telo nikada nije pronađeno. Ja živim u nadi, da će se jednog dana pojaviti na vratima. Strašno je to, znate. Kada neko umre, to je to. Sve je jasno. Ali nestanak… Ostavlja mnoga pitanja otvorena, od kojih je najteže: „Šta ako je ipak živ?“ Udavih Vas pričom.

– Suzana Ivanović je Vaša sestra? – Potvrdno je klimnuo glavom i zagledao se u nju – Bože kako je svet mali. Vaš lokal se zove Suza. Po Suzani.  Ja sam se bavila, oprostite što ću tako reći, slučajem Vaše sestre skoro dve godina. Analizirala sam svaki detalj tog poslednjeg dana, sve što su novine pisale, policijske izveštaje, njene prijatelje, porodicu… Ali se nismo upoznali. Vi ste odbijali da govorite za novine.

– Neverovatno. Ja prosto ne mogu da verujem –  prekrstivši ruke, gledao ju je upitno, u neverici.

– Da, zaista je neverovatno. Našla sam dosta detalja, propusta i grešaka u istražnom postupku. Ne bih da Vam produbljujem bol, ne mogu da zamislim kako se osećate, ja sam samo novinar koji radi svoj  posao –  rekla je to i osetila čudne trnce u kičmi. Zapitala se da li je to po prvi put pokazala empatiju prema slučaju kojim se bavila.

Gledao ju je bez reči. Misli su mu bile pomešane. Osećanja uzburkana. Pitao se zašto ju je nešto poslalo u njegov život, da ga poremeti, da oživi bol. Ali, dalo mu je nadu da će možda saznati nešto što je možda bilo prikriveno.

– Dozvolite da Vas ugostim u kafeu. Intimnija je atmosfera. Mirnija. Moći ćemo opušteno da razgovaramo – rekao je to gestikulirajući rukama da treba da pođu. Nasmešila se i potvdrno klimnula glavom.

– U redu. Ali nemam puno vremena večeras, nemojte mi zameriti što se ne mogu zadržati dugo.

– Nema problema, sve je u redu. Nadam se da će biti još prilika. Hajdemo onda, u redu? –  rekao je, polusuznih očiju, glasom koji je odisao nadom.

– Samo da uzmem torbu –  rekla je mirnim tonom.

U pozadini, drugi, a mozda i treći govor se odvijao. Nisu primećivali. Diana uzevši torbu, uputila se ka vratima u pratnji Davida. Nije bila sigurna da li je to što su posle toliko vremena spojeni starom pričom dobro. Da li je dobro što će mu dati uvid u sve te detalje? Možda je to velika greška… A možda ipak treba to da učini… Vreme će pokazati.

Ali jedno je sigurno, pre ili kasnije istina nađe put do svetla. Jer jedina prava sloboda dolazi kroz istinu, ma kakva ona bila.

Autor: Matija Matić

Fotografija: tumblr.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.