05 okt Sloboda

Razmišljam da započnem priču o sebi. U ogledalu vidim lik koji uopšte ne poznajem. Pitao sam se, hoću li ikada u nečijim očima probuditi energiju, radost duha i samostalnost svakog novog koraka?  Imao sam pravo na to da se pitam, isto tako previše straha da nekome otvorim srce, dušu, tijelo i na taj način razbijem lanac.  Vukao sam dugo godina obzire, bio sam začetnik pomalo staromodnih ideja.  Smatrao sam da kroz svoje ideje ne mogu ljude promjeniti. Nije mi bio cilj, zašto da nekoga okrećem protiv njega samog?!  Svakako znamo da čovjek uradi uvijek po svome.  Ne marim ja,  već godinama sjedim na ispucalim drvenim stolicama i čitam novine koje su stare po nekoliko dana.  Ne volim nove vijesti,  zamaraju me,  stvaraju mi osjećaj bunta, linča i vlastitih nahođenja. Nisam htio da postanem masa koja će usvajati sve ono što neko izjavi jednog dana ili jutra. Bio sam siguran da će se već naveče predomisliti. Uvijek sam se čudio ljudima koji tako lako prihvataju sve što im neko kaže. Ponekad je dovoljno da te miris lipe omami da izgubiš stav.  Ja sam sklon raznim porocima, nije mi žao zbog toga.  Bio sam siguran da mogu  sve ponijeti na dlanu jedne ruke.   Ovakva vrsta slobodnog čovjeka, koji ne voli ništa što će ga odvesti dalje od njega samog nije imala snage da istraje u bitkama.  Ko da mi je bilo bitno šta me čeka, da li ću se okrenuti i da li će me neko odbjeglo tuđe dijete čekati.  Bio sam i ostao bitanga.  Gledam se sada u ogledalo izgledam jadno,  još uvijek ima nešto u mom pogledu.  Pitam se, zašto je baš neko uspio da izabere baš takvu barabu, hajde đavo neka nosi sve?   Dosta o meni!  Moja riječ danas nema ništa  temeljno u sebi.  Sat polako otkucava!  Njegove kazaljke prati samo jedan lijeni mačak pored komšijskog prozora. Bio je siv i debeo, nije se pomjerao s komšijskog prozora.  Nikad ne bi ušao u kuću, samo je pomno pratio otkucaje sata na zidu. Čak u vrijeme mačkovih “zavrzlama” i traganja za nekom zgodnom mačkom nije bio spreman da se spremni za taj poduhvat. Zvao sam ga često prijateljem, jer me niko drugi nije tako pasivno posmatrao.  Bio je opasan tip, mačor za ponoćne terevenke. Njegova ljepota duha je bila baš u toj raskalašenosti i pasivnosti. Činio mi se poput nekog ratobornog poglavice koji nikad neće sebe dovesti u opasnost.

            Dok pokrećem ruku osjetim blagi grč, poput straha, sumnje duha i tijela.  Dolazio sam iz čudne zemlje, tamo gdje rastu zrele trešnje.  Niko nikad nije uspio da poljubio nebo sa tih bedema, a bilo mu je tako blizu. Osjetio sam ukus zrelih trešanja i onda kada ih nema. Mnogo prostora za sanjare, odbjegle i pribjegle. Sretao sam mnoge ljude, ne bi vjerovali da sam živio u tako pitomoj zemlji sa takvim ološima. Tada nisam imao snage da iskažem , otisnem se i ispišem sonet na nečijoj duši. Uvijek me sputava ta muškost,  prodoran glas i čvrsti stisak ruke. Zato i nisam pokazao nježnost.  Bilo je teško pokazati da nekog voliš. Gotovo samo za jedan korak sam bio ispred ljubavi. Uvijek bih se uputio u neke obične, već isfrustirane priče i razgovore. Onog trenutka kada bi povrijedio žilavog intelektualnca u ljudima bivao sam osuđen. Mrzio sam kliše, ustaljenost, pravdu bez pravde i sve te „bolesne“ intelektualce koji nikad nisu prihvatali kakvi su zapravo ludaci. Sjećam se jednog radnika u firmi, bio je neki surov i natopljen sujetom. U isto vrijeme je bio poput tovljenog praseta, naboran i ciničan.  Žena ga je posmatrala kao “vlastiti” proizvod, jer je radio sve mehanički.  Nisu mogli da žive izvan neke ideje,  nisu imali slobodu, čvrsto mišljenje jer bi na taj način poljuljali kakvu – takvu sigurnost. Nekad mi je bilo draže sjesti u park i razgovarati sa ljudima čije priče idu dalje od raznih čopora.  Mislim da ne postoji čovjek s kojim je ispod časti pričati. Čak sam nalazio mnogo više duha, energije i ljubavi baš u slobodnim ljudima.  Onima koje se ne boje da kažu bilo šta o tebi.  U svrhu svega toga ide njihov duh,  snaga ljubavi i neviđene prirode koju nose.  Obožavao sam da razgovaram o običnim temama. Nedostajao mi je neko ko će mi reći iskreno u lice sve o njemu.  Želio sam da zagrlim nekoga i da osjetim isto s druge strane.  Nedostajao mi je taj stisak i zagrljaj jači od oluje.  Nikad nisam bio sklon mišljenju humanista kako ljubav oplemenjuje, stvara određenu dozu slobode i patnje. Čini se da za jednog takvog čovjeka ljubav može biti samo teška bolest u kojoj si spreman na sve, samo ne da se prepustiš drugima.  Oštro sam se opirao svakom osjećaju bliskosti, izuzev osoba koje su  me svojom posebnošću činile srećnim.  Sve dok nisam shvatio da život neće i nema namjeru da bude bajka. Ništa nije stalno, pravila su oštra za sve.  Čak i za one koji ne mogu sve da ponesu na svojim leđima.

               Sreo sam slučajno jedan lik. Bio je to glas koji sam obožavao jednako kao vazduh, hranu  i život.   Vidim i dalje te iste nježne oči, blijedu put i nježno lice. Ono što me iznova iritiralo jeste moja potreba da svaki put kad sretnem te iste oči, ne pokažem koliko sam srećan što ih vidim. Bio sam ponosan na to malo stvorenje, čiji sam bio mač i kamen.  Naizgled činilo se da je to još jedna u nizu sentimentalnih priča, u kojoj neću moći da istrajem.  Moja granica je bila do onoga trenutka kada kažem nekome zbogom. Ovaj put to nisam mogao. Ne zbog ljubavi, koja me ježila i potajno zgrožavala, već zbog očiju boje kestena.  Bilo mi je žao ostaviti je u igri na neodređeno vrijeme,  dati priliku da trpi u sebi sve te rastanke i nade.  Previše je nježna da to podnese.  Znao sam da neće zauvijek biti takva, ali da će patiti sklupčana kao ubogi skot bio sam siguran. Ne zbog ljubavi, nije bila takve vrste.  Vjerujem da je mogla bez ljubavi, to je odlično pokazivala.  Borio sam se da joj ne izbrišem sjaj u očima, onaj koji me je hranio poput gladne životinje.   Nisu mi prijale riječi, naprotiv.  Silno sam želio da  je zagrlim i mirišem tu kosu.  Ako postoji slaba tačka, to su bile njene lokne.  Mirisala je na vaniliju i cimet.  Osjetio se taj vedri duh, nježna , očuvana koža i tanke bijele noge. Svaki put bih čuo iza ugla kako se neki tuđi prijatelji raduju ljepoti njenog duha.  Mrzio sam patetiku, prezirao! Baš zato nisam mogao da volim. Osjetio sam sigurnost, slobodu i osjećaj pripadanja. Nikad nisam htio da pripadam nekome.  Ovaj put sam zaista pripadao.  Nisam tražio ništa, nije mi bilo potrebno. Tražio sam sklonište od lomova, nebeskih oluja i svih onih gordih pogleda upućenim meni.  Sjetim se, bilo je ranije, mnogo ranije. Više se i ne sjećam.  Tada sam imao samo pun kofer sna,  sanjara i stan pod nebom. Ništa značajno! Bila je to moja sloboda.  Čudno je da se baš slobodno osjećam u tom pogledu, dok posmatram kosu i bijelu put.  Znaju mi tako proći kroz misli neke godine iza nas, one koje nas prave mnogo većim barabama, upravo zbog toga što nam se rugaju šta smo sve propustili. Zbog tih propuštenih prilika postajemo tajni zanesenici u nemoguće. Uvijek sam skrivao tajnu nadu, pošto nisam mogao da se oslobodim ljubavi. Upoznao sam njene navike, gledao kako se smije, plače, ljuti, vrišti svaki put pred okovima koji guše.  Najviše sam posmatrao te trepavice dok spava, bile su neobično duge.  Zaljubio sam se u njenu slobodu. Tako lako je pravila vrlo važne korake, tako brzo je nestajala.  Dok je pravila krupne korake, bila je sve dalje od mene. Postali smo stranci, znam da mi je taj osjećaj oduzeo sve.  Gledao sam dok je odlazila, bila je dio mene. Osjetio sam kako se raspadam, da s njom odlazi druga polovina mene.  Htio sam da zagnjurim glavu u njenu kosu i tako ćutim.  Želio sam da joj ispričam svoju muku, ali sam se bojao da ona to ne može shvatiti. Šta ako se na taj način osjeti snažnijom i pomisli da je na prestolu. Prošao sam pored života kao svjedok,  zatvorio se u četiri zida, povremeno izlazio iz zadimljenih prostorija. Pustio sam da odnese sve što me ikada činilo slobodnim. Vratio sam se u sobu, legao pored prozora, slušao povjetarac s mora i gledao u nebo.  Ponekad bih se osvrnuo, pogledao niz prugu da je nađem, pitam i kritikujem što je uzela moju slobodu?! Znao sam samo da se ne vraća, kao ni sloboda.  Sada dok tražim tu ruku, bojim se da me neće jednako snažno zagrliti kao nekad. Mene je taj zagrljaj učinio slobodnim, a nju nije jer sam ga tako škrto sakrio i nisam uzvratio.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: favim.com