17 nov Sjećaš li se sada?

– Sigurno sanjam – grozničavo je počeo trčati ljubičastim puteljkom kojem se nije nazirao kraj ali se s vremenom umorio i usporio. Zapravo, imao je samo dojam da trči dok je pomicao noge u mjestu, a ljubičasti je puteljak postajao beskrajna traka.
– Gdje sam? – očajnički se počeo šamarati ne bi li tako prizvao stvarnost.
– Smiri se Ivane – tišinu je prekinuo smireni glas nepoznate mu djevojke. Plavi uvojci padali su niz njeno blijedo lice, djelomično joj zaklanjajući suzni pogled. Plavetnilo njenih očiju potpuno ga je razoružalo.
– Ali tko si ti? Ja te ne poznajem.
Zakoračio je na crveni puteljak kako bi je bolje promotrio ali nevidljiva barijera spriječila ga je u tom naumu prije nego li je spustio stopalo. Ispružio je dlan i pokušao napipati nevidljivi zid ali ništa nije osjetio. Ponovno je zakoračio, ovaj put odlučnije, no ubrzo se našao na leđima. Djevojka se nasmijala i dlanom dotaknula crvenu boju pod svojim nogama.
–Zaista se ne sjećaš? – odgovorila mu je i pritom napravila grimasu napućivši usne. – Ma daj Ivane, pa kako se ne sjećaš? Evo, zatvori oči i reci mi o čemu razmišljaš?-
– Hoću li onda moći zakoračiti na crveni puteljak? – upitao je pomalo ljutito.
-Možda. To ovisi samo o tebi.

Sklopio je očne kapke i našao se ispred sablasne stare ruševine, a tamni oblaci iznad tornja plesali su divlje na krilima snažne oluje koja se spremala. Oprezno je zakoračio u mračan hodnik i shvatio da se s obje strane hodnika nalazi nekoliko prostorija bez vrata. Pogled mu je zastao na prizoru koji se odigravao u prvoj s desne strane. Plavokosa djevojčica i dječak sjedili su na trošnom drvenom podu i igrali se s ljubičastim kockicama. Djevojčica je kockicama pokušavala složiti oblik srca. Dječak ju je zadivljeno promatrao i potom složio srce brže od nje. Od silne sreće i ponosa instinktivno se nagnuo pokušavajući je poljubiti ali hitro je odmaknula lice i začuđeno ga pogledala.

-Zašto si to učinio?

-Jer te volim – pognuo je glavu, a crvenilo je preplavilo njegovo lice.

-Izvadi onda ruku iz džepa i pokaži mi što držiš u njoj – važno je prekrižila ruke podignuvši bradu.

Dječak je sramežljivo izvadio ruku iz svog desnog džepa i zgrožen pogledao u figu koju je oblikovao od vlastitih prstiju. Pokušavao ih je otpetljati ali bili su čvrsto zalijepljeni. Djevojčica se nasmijala: –I ti misliš da možeš zakoračiti na crveni puteljak? Priznajem, kreativan si, pomalo i mudar za svoje godine ali sjećaš li se?
Dječak je htio nešto izustiti ali sve što je uspio bilo je: – Ali…
– I, stvarno se ne sjećaš? – opet su joj usnice odavale jedva primjetan smiješak. Potrčala je pokraj Ivana okrznuvši mu rame. Otvorio je oči i isti čas potrčao za njom ne bi li je uhvatio. Kada se ponovno zaustavila na crvenom puteljku, on se opet svom silinom zabio u nevidljivu barijeru završivši na leđima. Ovaj put se, pak, našao na zelenom puteljku.

– Ma daj, ne ljuti se – pokušavala ga je udobrovoljiti. Ivana je obuzela neopisiva ljutnja i bijes ali tako se slatko smijala, a njene su oči donosile toliko radosti da se i sam počeo nekontrolirano smijati otresajući zelenu prašinu sa svoje košulje. Djevojka se i dalje smijala izvijajući tijelo s rukama ispruženim uvis. Ispod prozirne bijele haljine ocrtavale su se čvrste mladenačke grudi. Pogled mu je skliznuo na njeno bedro koje joj je ostalo otkriveno u napadu smijeha. Naglo se uozbiljila ostavljajući ga namjerno izloženog njegovom pogledu.

–O čemu razmišljaš? – upitala je jedva čujno i tako senzualno da se mogao zakleti da je sjajilo na njenim usnama zapravo bio med.

 – O tome kako bih te mogao satima ljubiti i šaptati ti nježne riječi u uho – ponizno joj je odgovorio a hlače su mu odjednom postale preuske.

Ponovno se nasmijala. –Hoćeš li da ti ja kažem o čemu razmišljaš? Razmišljaš o tome kako bi mi podvalio ljubav i uvjeravao me da vidim zvijezde, ali to bi samo bilo tvoje životinjsko ja, tvoj nagon, tvoja neobuzdana strast.

-Nije istina, ja zaista osjećam!- uzviknuo je u očaju.

– Zašto onda držiš ruku u džepu?

– Nemam pojma kad sam je uopće i stavio u njega – izvadio je ruku i širom otvorio oči. Ponovno su mu prsti tvorili oblik fige.

– Sjećaš li se sada?- upitala ga je cinično, no sve što je izustio bilo je već poznato: – Ali…

– Hoćeš li učiniti nešto meni za ljubav?- pogladila ga je po zatiljku, i dalje ne napuštajući sigurnost crvenog puteljka. Klečao je čelom naslonjenim na svoje desno koljeno. Podignuo je glavu i pogledao je izrazom lica na kojem se ocrtavao očaj.

– Hoću, ali obećaj da ćeš i ti nešto učiniti za mene?

– Što?- hitro je odstupila, nervozno prekriživši ruke iza leđa.

– Hoćeš li mi reći gdje smo?- molećivo je prozborio.

– Sve u svoje vrijeme. A sada ponovno zatvori oči i reci mi što vidiš?

Sklopio je oči i ponovno se našao u hodniku stare ruševine. Iz jedne prostorije dopirala je glazba. Ubrzao je korak i pritom licem pokupio veliki dio paučine zbog mraka nije vidio. Osjetio je kako mu je pauk spuznuo niz uho i nestao niz hodnik. Ploča je lagano poskakivala na starom gramofonu, a sobom su se širili zvuci romantične melodije. Dvoje je plesalo u ljubavnom zanosu a muškarčeve ruke sve su čvršće stiskale njen struk povlačeći ga prema sebi. Pomaknuo joj je uvojak spremajući se da je nježno poljubi. Ivan se izbezumio. Žuta boja počela se razlijevati zidovima natapajući crveni tepih pod njihovim nogama. Njegove su bjeloočnice sada bile žutoočnice. Uhvatio je muškarca za lakat, snažno ga odvojivši od djevojke.

– Ivane zašto mi to radiš?- briznula je u plač. – Ovaj me je muškarac mogao voljeti. Sve si pokvario – stropoštala se u staru fotelju a muškarac je nestao u žutoj izmaglici.

– Ali ja te volim ludice!- pokušao ju je uhvatiti za ruku ali nije mu dopustila.

–Sjećaš li se sada?- upitala ga je.

– Čega bih se trebao sjetiti? Zar ti nije dovoljno to što te volim?

Lice, kosa… sve je na njemu poprimilo jarko žutu boju.

– Ma daj molim te pogledaj se!- odgurnula ga je snažno. –Zar ne razumiješ da ti je ljubomora pomutila razum? Vidi što si napravio od mog svijeta. A zaista sam mogla biti sretna!

– Još uvijek možeš biti – položio joj je ruku na rame dok je tiho jecala zaranjajući lice u dlanove.

-Izvadi onda ruku iz džepa i reci mi to ponovno – obrisala je suze i na trenutak pomislila da bi zidovima bolje pristajala crvena boja.

– Bože, zar opet imam ruku u džepu?- pomislio je nećkajući se da li da uopće izvuče ruku. Tužno je pogledavši ipak je odustao.

–Vidi, vidi, postaješ iskusniji.- nasmijala se. –Ali, sjećaš li se sada?

Sve je nestalo. Ponovno su stajali svatko na svom puteljku. Ivan na žutom a djevojka na crvenom.

– Što si me ono htio pitati maločas?- nagnula je glavu na lijevu stranu i pogledala ga ispod tankih obrva.

-Ništa, ništa, mislim da sam shvatio – mirno je odgovorio pogledavši u daljinu. –Dovela si me na dugu je li tako?

– Baš si sladak- poskočila je od radosti. –Dugo ti je trebalo da otvoriš oči i zaista progledaš ali nemoj da te to obeshrabri. Ponekad nije onako kako ti se čini na prvi pogled. U pravu si. Ovo je duga. Kružni pokret njenog dlana pretvorio je puteljke ispred njih u staklenu podlogu. Podsjećala je na atletsku stazu, no svaka je staza bila u drugoj boji. Ispod stakla protezalo se beskrajno plavetnilo s tek pokojim oblačkom. Ivan je pomislio da bi mogao pasti i za svaki slučaj zakoračio je na plavo staklo.

– Drago mi što polako shvaćaš – nasmijala se djevojka.

– Što bih trebao shvatiti?- Začudo, nervoza i bijes su nestali. Osjećao se čak muževno i razmišljao kako bi za promjenu on mogao povesti ovu suludu igru.

– Zar sam izgubio pojam o vremenu?- pitao se. Zrelost je došla nenadano i obojala njegov svijet u plavo. Odlučio je da će ovaj put on povesti igru i sam je zaklopio oči. Učinilo mu se da je mračnije nego ikada, a krhotine su prijeteći visjele sa stropa iznad njegove glave. Plavičasta svjetlost obasjala je dio hodnika i shvatio je da dopire iz prostorije koju inače, u mraku, ne bi ni primijetio. Oprezno je provirio i ostao zatečen prizorom. Djevojka je pripremala dječju sobicu i bojala zidove u plavo. Pokušavajući dohvatiti kistom najviši ugao plafona mogao je jasno razaznati njen već sasvim pristojno zaobljen trbuščić. Instinktivno je podignuo ruku ne bi li je pogladio po njemu ali dobio je kistom po prstima.

– A ne, ne!- nasmješila se. –Možda jesi smireniji i zreliji ali sjećaš li se možda sada?

– Ništa ne razumijem.- pobunio se. –Čega bih se trebao sjetiti? Nije li dovoljno to što te volim?

– Pričaš mi o ljubavi?- naglo se uozbiljila. –Izvadi ruku iz džepa.

Više se nije ni pokušavao sjetiti trenutka u kojem ju je pospremio u džep. Umjesto toga istrčao je iz sobe ali se poskliznuo i pao ponovno u mračni hodnik. Nakratko je izgubio svijest. Svidio mu se osjećaj praznine i ništavila. –Mogao bih zauvijek tako ležati u crnilu ne razmišljajući o bojama – pomislio je. Tijelo mu se počelo hladiti i polako je postajao dijelom trošnih zidova koji su ga počeli uvlačiti i pretvarati u kameni kip. Još samo malo i postati će običan reljef na zidu i utonuti u vječni mrak. Miris svježe naranče nadražio mu je nosnice. Namrštio se. Nije sad bio raspoložen za nikakve mirise i sokove životne radosti.

Iz mraka se začuo glas. –Ma jadni moj. Samo si malo bio bolestan ali ništa ne brini. Ovo si morao proći kako bi shvatio koliko je život lijep i vrijedan življenja.
Podignuo je glavu, a zidovi su se stopili s mrakom koji ga je okruživao. Sve je ponovno prekrilo nebesko plavetnilo. Zajedno su stajali na staklenoj narančastoj podlozi. Nekoć ni trenutka ne bi razmišljao i strastveno bi je zgrabio u svoje naručje iskoristivši priliku, no sada mu je bilo dovoljno to što samo stoje zajedno na istoj narančastoj strani duge.

-Znam o čemu razmišljaš – pogledala ga je suosjećajno, pružajući mu ruku. Dodirnuo ju je a tisuće narančastih leptira stvorilo je vrtlog u čijoj su se sredini nalazili samo njih dvoje.

-Prošećimo malo zajedno. – Odvojila se od njegove ruke i potrčala duž duge hihoćući i mameći ga veselo. Potrčao je pun samopouzdanja za njom. Svaki prijelaz na drugi dio duge obojao bi ga u novu boju.

-Smiješan si!- i dalje je trčala po bojama i dozivala ga kažiprstom. –Izgledaš kao uskršnje jaje!

-Nema veze! Osjećam neopisivu sreću i više mi boje ništa ne znače! – povikao je.

Zastala je na crvenoj boji, a lice joj je poprimilo izraz ozbiljniji no ikada do sada. Smiješak je zamijenilo razočaranje i nevjerica. –Misliš da boje ništa ne znače? Ako si tako siguran poljubi me upravo ovdje, upravo sada.

Bez imalo razmišljanja o njenim riječima samouvjereno je potrčao prema njoj zamišljajući kako je strastveno ljubi i kune se u vječnu ljubav. No, prije negoli je zakoračio na crvenu podlogu zastao je na tren i očima punih straha izustio: – Ne može biti ovako lako zar ne?

– Ne znam. Ti mi reci – skrenula je pogled u daljinu. Pažnju joj je zaokupio veliki oblak u obliku starog jedrenjaka. Pomislila je kako je davno trebala otploviti na njemu ali je iz nekog samo njoj poznatog razloga ipak odlučila ostati na dugi. Uzdahnula je sjetno i ponovno ga pogledala krupnim i sada već vidno umornim očima. –Sjećaš li se sada?- uslijedilo je već poznato mu pitanje na koje čitavu vječnost nije znao odgovor. Uzdahnuo je i izvukao ruku iz desnog džepa svojih hlača. Nije ju ni podignuo jer je po osjećaju u prstima znao da drži figu. Ipak, učinilo mu se da prsti više nisu slijepljeni. Mogao ih je razdvojiti bez problema, ali čemu?

– Znam da si sada razočaran ali sasvim si blizu odgovoru – pokušala ga je utješiti. – Ako tako silno želiš na crvenu boju moraš mi vjerovati i još jednom se vratiti ondje odakle je sve krenulo.
Prekrila je dlanom njegove oči i ponovno se našao u tami. Zidove je prekrila mahovina crvene boje a iz svake pukotine slijevala se bezbojna sluz. Iz zadnje prostorije začuo se zvuk neujednačenih otkucaja srca. Tek je sada uočio velika metalna vrata na drugoj strani hodnika. Pitao se zašto je onda prvi put u hodnik ušao baš s ove strane. Sa strepnjom u srcu provirio je u prostoriju i začudio se spoznavši da je sve sivo. Nijedna druga boja osim bezbroj nijansi sive. Na sredini sobe isticala su se invalidska kolica sa stalkom i vrećicom infuzije okačenom o njega. Na uređaju za mjerenje otkucaja srca ocrtavali su se jedva primjetni valovi života. Zakoračio je prema kolicima ali ga je zabljesnula toliko snažna svjetlost da je trenutno oslijepio. Pokušavao je napipati izlaz ne bi li se vratio u mrak, no sapleo se o invalidska kolica i upao u njih. Vid mu se polako počeo vraćati. Pogledao je svoju ruku položenu na koljenu i ostao zatečen ugledavši na njoj staračke pjege. Ponovno je pogledao monitor s otkucajima srca. Jedva primjetni valovi su se smirivali, nagovještavajući konačni smiraj. Svaka kap tekućine iz infuzije koja se kotrljala prema igli zabijenoj u njegovu venu prožimala ga je neopisivom boli. Počeo je prizivati sjećanja. Prvi poljubac, prvi zagrljaj… Bol je sada već postala nepodnošljiva. Plaža, suton, izdaja, svađa, oprost. Tijelo mu se nekontrolirano grčilo i kada je začuo jednoličan ton znao je da je gotovo. Bio je sam i bespomoćan u tom odvratnom sivilu. Svi bi bio dao samo da mu je vidjeti bilo koju boju. Sivilo je počelo poprimati sve tamnije nijanse, dok su se zidovi ubrzano urušavali.
– Samo da bol prestane i duša mi nestane – zavapio je i zatvorio oči. Trgnula ga je škripa kotača na kolicima. Netko ga je pokrenuo i počeo gurati prema hodniku. Začuo je kako se cijela prostorija urušila i osjetio kako kolica ubrzavaju. Poznati ženski glas prišapnuo mu je: -Ne boj se. To je samo tvoja savjest.
Velika metalna vrata su se otvorila uz nesnosnu škripu, a sablasni demonski uzvici prolamali su se hodnikom koji je sada bio na redu za urušavanje. Kolica su stala.

–Sjećaš li se sada?- upitala ga je.
Izvadio je drhtavu ruku iz džepa i raširio prste dlanom okrenutim prema nebu. Počelo je kišiti i nije više znao klize li niz njegove obraze kišne kapi ili suze, ali to više nije bilo ni važno.
–Sada se sjećam što je ljubav – tiho je prozborio, osmjehnuvši se. Urušavanje je odjednom prestalo. Ticala starog pauka žurila su u sigurnost sjene. Starica mu nije odgovorila. Samo je nastavila gurati kolica niz stakleni put koji se pred njima otvarao. Pogledao je ispred svojih nogu i shvatio da krstare po crvenoj podlozi. Pitao se zašto mu je toliko trebalo da konačno shvati. Dvije siluete polako su nestajale na obzoru. Kada su potpuno iščezle, kroz zlokobne sive oblake prolomili su se sramežljivi tračci sunčeve svjetlosti.
Iznad stare ruševine zabljesnula je duga u svoj svojoj raskoši posebno naglasivši baš crvenu boju…

Autor: Predrag Šneler

Fotografije: favim.com