12 nov Scar tissue

Sanjao sam da sam kiša, vječiti stanar oblaka.
I padao sam dugo, razbijajući se o tlo, hraneći zemlju.
Udarao sam o prozore, slivao niz zidove.
Pevao sa drvećem, tonuo kroz slivnike, dole do reke, još niže do
mora, pa opet gore u visine. Začarani krug.
A sve što sam želeo je da pronađem nju, među hordom prolaznika, i
lutalica noći.
Da je vidim kako žuri kući, da ne pokisne.
Pa da zastane i pogleda u nebo, jer ne može da odoli da joj
kapljicama milujem lice, da joj slučajno poljubim vrat, da me donese
kući na trepavicama. Da ostavim na njoj trag, makar do jutra.
Nisam je mogao naći.
Uzalud sam dobovao po prozoru njenog malog stana na periferiji grada,
nije me htela čuti.
Sobom su lelujali dobro poznati stihovi:
„I call your number the line ain’t free
I like to tell you come to me
A night without you seems like a lost dream
Love I can’t tell you how I feel..“
Ušuškana, sa šoljom čaja, i knjigom u ruci, oćutala je moj zov…

Moje suze su još uvek klizile niz njeno okno, kada sam zvezdama
prokrčio put i probudio se u svom krevetu, sa prazninom u zagrljaju
Još uvek pevajući:
„Another morning another place
The only day off is far away
But every city has seen me in the end
And brings me to you again.“

Autorka: Aleksandra Lazić

Fotografija: tumblr.com