Putuj igumane, ne brini za mene

Iz ladice kraj uzglavlja izvukla sam sinoć tvoju fotografiju.
Podigla sam je pažljivo, bojeći se da i nju ne uništim.
Presavijena je i odiše duhom našeg vremena.
Gledao si me prodorno; plava kockasta košulja i ti smešili ste mi se u izdanju: „Herceg Novi 2015“. Sanjalačka percepcija usamljene šiparice, reklo bi se na prvi pogled.
Kad si već tu, rešila sam da ti se ispovedim.

Plašila sam se reči, bola koji mogu naneti donoseći neprospavane treće smene.
Grimizno A kojim si obeležio moje misli bojila sam prolećnim kišama i zaboravljenim šeširima; napravih čitavo sazvežđe od dva crna oka, kao prosjak tražeći njihovu ljubav.


Kalendar će ti reći da sam nas rastala u septembru. Ne veruj mu; koji to post kreće na jesen?
Darivala sam ti se cela, noćima i danima, dok nisi postao potreba.
Bojala sam se šta sledi. Reči donose bol, da, ali ti si donosio veći.
Spakovala sam ti kofere, znajući da se više nikada ne smeš ponovo useliti – putuj Igumane i ne brini za manastir. Biću ja dobro, mislila sam, samo ti hodaj.

Naravno, nisam bila dobro. I naravno, nisi dugo šetao pre nego što si ponovo zakucao na ona stara ljubičasta vrata. Otvarala sam ih bojažljivo i sa svakom sledećom selidbom bila bliža bacanju ključa u istu fioku u kojoj danas pronalazim tvoj široki osmeh. A uz njega, i svoj.

Ne znam gde si sada, dragi moj Igumane.
Možda i dalje putuješ, možda si negde daleko ipak okačio svoj šešir na čiviluk. Znam da se meni više nisi vraćao.
Konačno sam pronašla sreću koja ne odzvanja tvojim imenom.

Gledam te i uzvraćajući smeškom, vraćam i poslednji tvoj trag pod ukoričene romane.

Autorka: I.Z.

Fotografija: weheartit.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.