Prozor u nebo

Ne može se ceniti zdravlje kada si zdrav, hleb kada si sit, sloboda kada si slobodan, a bogami ni jedno obično govno kada te svakog jutra pozdravlja.

Značaj svih tih stvari je saznao Miloš odjedanput, bez upozorenja; došle su jednog lepog prolećnog jutra, dok je nebo bilo svetloplavo bez ijednog oblačića; samo to je video kada je otvorio oči, a to je ujedno prizor koji gleda mesecima. Obasjan deo neba  će gledati sve dok mesec ne postane narandžast i zasija na nebu; onda će videti i uživati u dalekim, sjajnim zvezdama i modrim visinama, ako oblaci to dozvole.

Creva su se oglasila, obaveštavajući ga ujedno da je jos uvek živ. Nadao se doručku ali sestra mu je donela samo šolju čaja i ljubazno ga je obavestila da može da zatraži još ako bude želeo. Razočarao se. Jeste da bolnički doručak i nije neki, ali je ipak doručak; čaj se to ne može nazvati.

‒ Ali znaš da do daljnjeg za tebe nema hrane,t ako je doktor  naredio… samo čaj ‒ podseti ga nasmejana sestra, skroz veselo, kao da ga obaveštava da će dobiti otpusnu listu.

‒ Aha, ok, ostavi čaj.

Ostavila je čaj na natkasni, okrenula se i otišla, sve poskakujući, iako je bio siguran da zna da on i ne može sam da dohvati tu šolju, niti sam da je primakne usnama, a kamoli da je ispije, ali eto ona je donela pa sad za nadalje se snalazi sam…

   Do pre samo godinu dana imao je sve, i zdravlje i hranu i slobodu i stolicu svakog jutra, a onda je prvo izgubio zdravlje, kada je skočio na glavu u mutno jezero; onda slobodu, kada je zbog tog istog skoka bio osuđen na život u krevetu; pa je izgubio stolicu, od dugotrajnog lezanja, i na kraju hranu, zbog te iste nemogućnosti da se pokenja.

   Uh,kako je teško, mislio je, gledajući u prozor. Ne mogu više ovo da izdržim, iskreno sam se nadao da se neću probuditi. Kad bi samo uspeo da se dovučem do prozora i da se bacim kroz njega, bez razmišljanja, onako kako sam skočio u jezero. Ali nije mogao da dođe do prozora, nije mogao da pokreće noge, a delimično ni ruke; ležao je tako prikovan za krevet, zarobljenik u sopstvenom telu, pokrećući samo oči, gledajući čas levo, čas desno, nadajući se da će odnekud naići njegov cimer,d edica od nekih 80 godina, koga će zamoliti da mu pomogne da se pridigne i popije čaj. Ali njega nema nešto od jutros, valjda se i njemu smučilo da deli sobu sa ovako teškim bolesnikom, kome je kesa sa mokraćom visila okačena o krevet. A onda se  setio, dedica je sinoć rekao da će ga rano odvesti na operaciju; pronašli su mu aneurizmu u glavi, pa su ga odveli na operaciju, a eto on se nije probudio pre njegovog odlaska da mu poželi sreću. Šteta, mislio je. Nema veze, neće dedici pomoći mnogo moje lepe želje.

   Nadao se da će naići neko ko će mu pomoći da se pridigne, a onda mu se prijela pomorandža; osetio je njen miris, čak i ukus, pomorandža bi ga sigurno vratila u život. Čitao je negde da telo traži samo ono što mu je potrebno, pomorandža, ne čaj, ali kako je dan odmicao, a niko u sobu nije provirivao, nije bio siguran ni da će čaj popiti. Gledao je u prozor i slutio je napolju jako lepo vreme. Prozor je bio zatvoren zbog klime koju je neko ostavio uključenu u sobi, ali po cvrkutu ptica, i po zracima sunca koji su se promaljali kroz bele, skoro providne oblake, znao je da je napolju prelepo, samo on ne može da sedi ni u kolicima, da ga neko izveze u dvorište. Može samo da leži, i da gleda u prozor.

A eto već dvadeseti dan nema stolicu. Neće govno da izađe pa to ti je. Nedelju dana su ga klistirali, intubirali, davali lekove  kroz infuzije da bi pokrenuli bar malo lenja creva ali bezuspešno; govno je i dalje ostajalo na sigurnom i nije želelo da izlazi napolje. Prolazio je dan, a  on je sve više osećao glad. Šta bi sve u tom momentu dao za jednu pomorandžu, a hrana mu je poslednjih dana zabranjena; doktori su se valjda vodili logikom ‒ ako ništa ne unosiš u telo ‒ ništa nećes imati ni da izbaciš, i evo već treći dan su mu doručak, i ručak, i večera, mlaki čaj od lipe, čini mu se, mada je bez boje, mirisa i ukusa. Opet pomisli na pomorandžu; video je jednu juče kada je njegov cimer otvarao svoju natkaznu i verovatno odatle dolazi taj miris koji ga opija. Konačno se na vratima pojavila mlada, nasmejana sestra i pitala ga da li želi još čaja?

‒ Hvala, ali ja ni ovaj u šolji još nisam popio.

‒ Hajde, pomoćiću ti da popiješ ‒ reče ljubazno sestra, koja još očigledno nije oguglala na tuđu patnju. To primeti Miloš pa se ohrabri da joj zatraži pomorandžu.

‒ Ne, ne želim čaj, zelim narandžu.

‒ Kakvu narandžu, znaš da ne smeš ‒ zapanjeno će ona.

‒ Molim te sestro, samo jedno parče malo, malecno.

‒ Ne smem, kada doktor kaže da smeš, onda.

‒ Ali sestro, vidite da ću umreti, već se rane otvaraju od ležanja, i od ove proklete opstipacije! Vidite da me čuvaju ovde samo kako bi saznali koliko čovek može izdržati bez vršenja nužde. Znam koliko čovek može izdržati bez vode i hrane, ali nigde nisam pročitao koliko čovek može dugo živeti bez vršenja nužde, sad sva ta tri ispitivanja će objediniti na mom slučaju. Sestrice slatka, znate da ću umreti, zar da me nosite na duši zbog jedne narandže, pa i masovni ubica ima pravo na poslednji obrok! ‒ Nije znao više šta da kaže da bi je ubedio da zanemari doktorovo naređenje, mada video je kako joj se lice menja, da, da, bio je u pravu, još nije bila oguglala na ljudsku patnju. Još samo je ostalo da kaže:‒ Molim te!

prozor-u-nebo-blacksheep.rs

   Molim te i hvala, dve reči koje izgovori hiljadu puta u toku dana. Muka mu je od tih reči, ali opet oseća neku moralnu obavezu da ako nešto zatraži da kaže molim te, a kada to nešto dobije kaže hvala, ali samo više ne želi da moli, ne želi da zahvaljuje, kad bi samo mogao do prozora. Jeste da se nalazi na drugom spratu i da pad možda, ne daj Bože, ne bi bio fatalan, ali postoji i prizemlje; ipak bi pad kroz prozor rešio sve.

‒ Dobro, daću ti narandžu, samo malo, da posišeš njen sok i da je bacis, važi? ‒ Posle dužeg premišljanja, prelomi ona.

‒ Važi ‒ obradova se on.

‒ Ako dobijem otkaz zbog tebe…

‒ Ne brini, nećes, neće niko znati, a ako i umrem nije neka šteta.

‒ Gde ti je narandža? ‒ upita ona jer je otvorila natkasnu i nije ugledala ništa nalik na narandžu.

‒ Pa ja je i nemam.

‒ Ma ti mene zezaš, imam posla čoveče! ‒ uzviknu ona ljutito.

‒ Ne, ne ‒ brzo, plašeći se da ne ode, povika on ‒ ima cimer!

I ona protiv volje odluči da otvori dekinu natkasnu, međutim, od narandže ni traga. Pojeo je deda sigurno preko noći, dok je Miloš spavao. Toliko razočarenje u životu nije doživeo. Taman je ubedio sestru da ukrade narandžu, i da mu da taj, siguran je bio, poslednji obrok, kad ono šipak.

‒ Ej, nemam ja vremena za tvoje zajebancije! ‒ ljutito reče sestra i demonstrativno napusti sobu.

Onda su u sobu ušla dva bolničara, počeli su da trkeljšu dekicine stvari. Upitao ih je šta rade, oni su mu odgovorili da moraju da pokupe dekicine stvari i da ih predaju porodici.

‒ Pa zašto, vratiće se on ‒ pobunio se, dok su oni nastavljali sa pakovanjem.

‒ Neće se dedica vratiti, bar se do sad niko iz kapele nije vratio ‒ reče jedan.

Zar je dekica pre njega odapeo? A toliko je bio vitalan, toliko mu je bio od pomoći. Bi mu jako žao; u suštini, shvatio je da mi kada nekog žalimo, ustvari žalimo sebe, jer nestankom te osobe pomislimo na one stvari za koje ćemo ostati uskraćeni, a koje nam je ta osoba činila. Pomorandža je ipak bila nečiji poslednji obrok, pomisli i nasmeja se tom crnom humoru koji je u bolnici uvek aktuelan.

Nije prošlo ni sat vremena kada je osetio da se nešto čudno dešava; prvo je osetio jak bol u stomaku, a onda i oko čmara, a onda i neko migoljenje u pelenama. Da, da, to je to! Govance je krenulo! Da li je moguće, nije mogao da veruje! Da, da, osetio je miris, najlepši miris koji je mogao da zamisli, osećao se kao da se upravo porodio; da, sigurno tako se osećaju žene kada se porađaju, i želeo je narandžu, kao porodilja, i nešto što je toliko dugo čuvao u svom telu napustilo ga je zauvek, to je neverovatan osećaj, jeste da boli, jeste da se oznojio, izmučio, ali blaženstvo koje je nastupilo posle toga je bilo neprocenjivo; upravo se i porodilje, siguran je, tako osećaju. To je to! I on bi kao i one rado zagrlio svoje govance i poljubio ga. Toliko je bio srećan. Čak se nije od sreće ni postideo kada su dve sestre došle da ga presvuku. Šta ga briga, neka gledaju njegovu sramotu, bitno je da je govance napustilo njegovo telo. ELVIS IS LEFT THE BUILDING! Osmeh mu se pojavio na licu, da, da, Elvis, tako će se zvati.

Mislio je da će blaženo zaspati, kada je u sobu upao, tandrčući nekim rasklimatanim kolicima,  fizioterapeut. Visok i jak dečko od nekih dvadeset pet godina, zadužen da mu podiže u vis mlitave noge, nekoliko puta,n e bi li nekako ojačao već atrofirale mišiće. Znali su oboje da od toga nema nikakve vajde, ali bio je plaćen za taj posao i morao je da ga odradi.

 ‒ Čuo sam vest, širi se bolnicom, da si se konacno pokenjao. Mora da častis! ‒ Poviče veselo fizioterapeut.

‒ Da, da, zove se Elvis. ‒ odgovori Miloš, gledajuci u kolica koja je dečko uvezo u sobu. ‒ Šta ti je to? ‒ upita zbunjeno.

‒ Pa čestitam! A ovo ti je najnovija tehnologija kojom ću te sada izvesti napolje.

‒ Znaš da ne mogu u kolica…klizim ‒ reče tužno.

‒ Ti zaboravljaš da sam rekao da je ovo najnovija tehnologija, sad ćeš videti.

‒ Meni liči na neki odpad ‒ nepoverljivo odgovori Miloš.

‒ Ništa se ti ne brini. ‒ reče i uze ga u naručje, lako kao da podiže neko detence od par godinica. Toliko je smršao od kad je privezan za krevet, da ni sam sebe više ne poznaje, a i sada je bio lakši par kilograma, koliko je mislio da Elvis teži. Stavivši ga u kolica, priveza ga sa nekoliko pojaseva da ne bi pao, stavio mu je kesu sa urinom u krilo, pokrio ga ćebetom, pokrenuo je točkove i pre nego što je Miloš uspeo da kaže da želi da priđu prozoru u koji je toliko dugo gledao, pitajući se šta se nalazi ispod tog parčeta neba, našli su se u hodniku. Fizioterapeut je rekao da ne brine i da će brzo saznati šta se nalazi ispod tog prozora.

Sišli su u dvorište, na prvi pogled našli su se u parku, u prelepoj bašti,sa cvećem i ljuljaškama, klackalicama, i sa dečicom koja su se igrala i smejala; da neko od njih nije bilo sa gipsom na ruci, neko na nozi, neko se čalmom na glavi, ne bi verovao da se nalazi u bolničkom krugu; ali razgledavši malo okolinu, ustanovio je da je zgrada u kojoj leži preko puta dečije klinike, a ispod njegovog prozora sa pogledom u nebo, pružao se još jedan divan pogled, koji mu je do sada bio uskraćen; pogled na predivnu magnoliju, u punom cvatu, koja je rasla baš ispod tog prozora. Pomislio je da bi uzaludan  bio skok kroz prozor. Magnolija bi ublažila pad, samo bi se polomio još više, ali sada kada gleda tu lepotu, ljubičaste cvetove, dečicu kako se igraju, zanemarujući svoje boli, zaboravi na bacanje kroz prozor. Osmeh mu se širio od uva do uva, ljudi su ga sigurno, gledajući ga sa strane žalili ,jer je pored svoje nepokretnosti još i lud, ali oni ne znaju, oni ne predpostavljaju da je on uspeo da izađe iz sobe, posle dva godišnja doba,l judi ne znaju da i od najgoreg ima gore, da to najgore izvuče iz vas snagu kakvu niste mogli ni da zamislite, i počnete da cenite stvari na koje kada ste zdravi, slobodni i siti nikad ne biste obratili pažnju. On je bio srećan što udiše čist vazduh, što gleda razigranu decu i oseća njihovu slobodu, što možda posle odlaska Elvisa, doktor odobri da pojede pomorandžu, koju će možda da donese neko ko možda dođe u posetu. Mnogo je možda, ali i to je bolje od nemanja nade. Možda je on zarobljenik svog tela, ali duh mora da mu ostane slobodan, mora da veruje u bolje sutra, u novu operaciju, mora da ima nadu, jer šta je život do jedno beskrajno nadanje.

Ubrzo ga je fizioterapeut vratio u sobu, u isti krevet, sa istim pogledom u nebo, i opet se javila želja da priđe prozoru, ali ovog puta želeo je da gleda dečiju igru i ljubičaste cvetove magnolije.

Autorka: Danijela Jovančić

Fotografija: favim.com

Priča „Prozor u nebo“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“

 

1 Komentar