28 sep (                                )

Svi su oni praznine, rekao je, imao je dobru poantu, imao je temelj za priču, za promišljanje, razmišljanje, domišljanje, procesuiranje, docesuiranje, racesuiranje, za zamislit se, i domislit, nešto, pitati se, praznina, što je, ispuniti misao, koja dolazi, nakon riječi praznina, ono što znači, označeno označitelja jezičnoga znaka, više, riječi, niza grafema, ili je to manje, pitati se, o punini praznine, o onome što sakriva, bezdan, ništa, nepostojanje, teško je i izreći, pokušavam unatrag četiristo i dvadeset i tri znaka, ne računajući praznine, ironično, a upravo o njima pričam govorim, ne nužno bjelinama na papiru, listu papira, pozadini ekrana, ali praznini kao takvoj, otud i kreće, od materije koja predstavlja prazninu, jer ona nije, njeno je bivstovanje ne-biti, da bi bila mora (je) ne biti, ironično, smijem se, a ne znam, bih li mogla reći, što sam ja, koja pametujem o praznini, bih li sebe mogla lakše definirati, ja, kažem to i mislim da sam rekla sve, ja, to sam, kao da se sve ono što stoji iza toga podrazumijeva, kao da me znaju, kao da me poznaju, oni to misle, i ja, a zapravo, ne znaju ništa, ni ja ne znam, nižem tek slova, njih devetsto šezdeset i pet već, bez praznina, ali uključit ću ih, nije pravedno, učiniti nešto nepostojećim samo zato jer ne postoji, mrak je samo odsustvo svjetla, možda mi smo odsustvo praznine? Tisuću tristo dvadeset i dva.

Svi su oni praznine, i onda je pokazao pet karaktera, ili koliko, sve nam je rekao, nije samo skicirao, nacrtao je, prepričao, objasnio, prazninu prikazao, razjasnio, ukazao: to je, jer je takav, to je praznina, njegova, on je prazan, ona ima prazninu – njegova je ta, njena ona, praznina.

A nije rekao ništa i nije pokazao ništa, govoreći i pokazujući sve.

Nije trebao reći, ništa, prazninu, dati je ne biti, nestati, s pozornice, mladića koji kaže da je odavno prestao vjerovati da će postati otac, sviđaju mu se samo dečki, ali to ne znači da ne želi, ali pomirio se s time, on je bolestan, njegov partner, on umire, svi ćemo umrijeti, svi možemo umrijeti sutra, tješimo ga, izgovaramo prazne riječi, ispunjavamo prostor među nama prazninama, punim prazninama, vakuumom, tako se čini da nije prazan, obična varka, ne vjerujemo u nju ni dok je izgovaramo kamoli koji trenutak kasnije, ni on, poslije se pravi da ništa nije rekao nismo rekli, sluša nas, mi njega, govori svoje, mi njemu, ispunjavamo prazninu vakuumom i pitamo se dokad, nada se da će prestati, on, ne da mu se slušati sebe, nije želio reći ni ono maloprije, ali nastavlja dalje, mi ne znamo, što želimo, da prestane, možda, ne, sigurni smo, on, ne poznajem ga, možda želi? Ne, prvi je shvatio da pokušava nešto reći, slušao ga je, silno je pažljiv.

Ja? Ne mogu podnijeti, nesreću nemir tugu strah nesigurnost pomanjkanje hrabrosti samoću odsustvo mogućnost gubitka čistina on ima čistinu prazninu on je vacuus ima vacuum pustoš tupost, mogu napraviti sve, sve što treba, što zamisliš, samo da kraj mene nije netko taj od maloprije, taj ali da nije takav, samo da se smije, cereka, glupira, ne govori ništa ozbiljno neozbiljno samo gleda me kao da je sve divno onaj je rekao leptirići i cvijeće, može, sunce i srčeka – kažem, ne mislim, ne razmišljam, tako je lakše, velikog je G. to živciralo, stalno je govorio misli razmišljaj preispituj i eto – sada je sam, jer sam razmislila, promislila, detektirala prazninu, kod njega ili kod sebe, kod njega i kod sebe, sada je sam, nije, ali je sam od mene. Možda je samo minus

minuspraznina.

Samo da se smiju, cerekaju, glupiraju, ne govore ništa ozbiljno neozbiljno samo gledaju me kao da je sve divno i da će vječno trajati, ovaj trenutak, mi, mladi ili malo stariji mlađi bolje je reći mladi i malo mlađi svi – kao da je ta mladost važna stvar, vole se i oni koji nisu, možda više manje od praznosti punije.

Sve ću učiniti – reći, pričam onda bezveze govorim nepovezano život je pun sranja još više život jest sranje kroz koje prolaziš i moraš gledati naprijed a sreća, to je trenutak kada slučajno, jer si gledao naprijed, ne vidiš govno, mimoiđeš ga, slučajno, sreća je slučajno, ono što se dogodi između dvaju sranja, dok stojiš na jednome, ali dobro je, dok ne vidiš kao kada oko tebe pucaju mine a ti u sredini misliš, izbjegao sam je dovoljno dugo idući te tren neće biti nećeš znati samo će drugi vidjeti prazninu, nema te, dok si stajao.

I pričam bezveze govorim, neke formule imaju veze s tim ali i da ih nema u krvi govorila bih, možda drugačije smislenije, možda gluplje iskrenije ili manje iskreno nego sada, tko zna, i on ima formula u krvi, on mu umire, drugi, voli ga, teško je prvi put sam ovo verbalizirao iako osjećam on osjeća ne razmišljaš o tome, zapravo, da netko osjeća dok ne kaže, a smiješno je, kao nacrtati riječ, reći sliku, gledati ton, može li se ili je to skup kontadiktornosti, contradictio in adjectio, reći osjećaj, ali kako drugačije učiniti da drugi osjeća povezanost može se ponekad, a opet se ništa ne može reći, iskustvo pomaže ili odmaže, možda je isto, uvijek isto, ni jedan ni drugi, slušamo i govorimo i sluša i govori ali se ne čujemo doista, čujemo se ali ne osjećamo, osjećamo ali ne možemo to reći.

Glupo je, sutra možeš umrijeti ti kao i on, nismo ništa dalje od toga, ne znamo, ali on zna sigurno za deset godina, ti ne, možda sutra kao i on ali ne sigurno za deset godina kao i on, ljudi umiru, oko njega, od iste bolesti vremena slijeda govana, niza nesretnih događaja, skupa kontradiktornosti, teško je živjeti kada je smrt svuda okolo kao bolest kojom se zaraze živi, samo tako, prođeš kraj nje uz nju uđeš u nju, i zasmrćen si, pitanje je trenutka, je li iskonska, oduvijek si mrtav, zapravo, možda?

Njemu je rekao priseban više nego meni manje priseban a ipak mu je neugodno zbog onoga što je rekao manje priseban kaže, ne bi to ponovio, možda više nikada neće, bilo je pitanje trenutka kada je mogao sve reći počeo je prije ali nisam slušala nisam mogla gledati on koji se inače smije, cereče, glupira ne govori ništa ozbiljno neozbiljno samo gleda me kao da je sve divno kao da je zaljubljen a nije, ne bi mogao biti u biti mogao ali se boji, rekao je, najsretniji trenutak u životu, teška kategorija, kada dobije dijete sigurno to mora da je divno, a drugi je već odustao zaljubljen u muškarca već jest, ovaj ne želi biti boji se – oni su velike praznine, moje praznine, uđem u prazan stan, gledam prazan zid jer me natjerao da ostavim zidove prazne u istom vremenu kada mi je rekao da razmišljamrazmišljam da možda stavim nešto na zid, ali što zar plaši me njegova praznina da je ispunim plaši me mogućnost da pogriješim, praznina je dobra, nekad, usrećuje me postoji više stvarnija više manje je strana bliže je od ispunjenosti.

Praznina je ne znati koga voljeti gledati kako se otvoriti da bar mogu biti gomila materije ispunjavati praznine da bar mogu nešto reći riječima ispuniti bilo čime sobom samom da bar jesam materija ili druga praznina ali to i jesam li možda, može li se, makar teoretski, prazninom ispuniti prazninu, nabacati gomile praznina praznina praznina praznina praznina praznina

praznina praznina praznina praznina

praznina praznina praznina praznina

praznina praznina praznina praznina

praznina praznina praznina prazninapraznina praznina praznina praznina

    praznina praznina praznina praznina        praznina praznina praznina praznina      praznina praznina praznina praznina

    praznina praznina praznina praznina

      praznina praznina praznina praznina

praznina praznina praznina praznina

                                 praznina praznina praznina praznina

praksa će doći kasnije

Kao na listu papira praznina da može ispuniti prostor, ako se slijiiiepe, čvrsto stisnu, naguraju jako jedna drugoj blizu ne može ostati prazno, nema smisla, nezamislivo je, nečime ispunjavati prazninu prazninom makar i da ostane praznina?

Da bar pišem pjesme, koliko sam to već puta napisala, mogla bih lakše završiti misao one tako često nisu dovršene takve volim kada ostave prazninu iza sebe, a ispred za vrijeme?

Autorka: Henrieta Barbarić

Fotografija: favim.com