30 sep NOĆ

Noć je. Pun mjesec visoko iznad s mukom se probija kroz tamne finese zgusnutih krošnji. Tu i tamo, blijedo svijetlo nebesa uspije dodirnuti šumsko tlo, taman toliko da istakne mastiljavu tamu koja preovladava.
Po svemu je počinula teška jesenja tišina, surova u svojoj sveobuhvatnosti.
Bosa stopala drobe hrskavo lišće.
Obuzeta strahom, djevojka sumanuto bježi. Pod grubim dodirom trnja i granja svileno tkanje njene spavaćice, nježno i podatno, kida se i puca. Desetine sitnih masnica i ogrebotina već krase blijedu put.
Tanke grane je šibaju po licu dok nejake ruke sve teže pronalaze stazu. Sve dublje i dublje zalazi u tamu drveća, a u pozadini je prati potmuli zvuk režanja, jezivo sličan laganom smijehu, baš tu na pragu čujnosti, nikada prejak, nikada preslab, uvijek prisutan, najgora od njenih muka.
Visoko iznad, hladni mjesec, jedini svijedok ove tragedije, robujući drevnim zakonitostima, ravnodušno nastavlja svoj put preko nebesa.
Posustaje, i sama je svjesna toga. Snaga je napušta, sve teže diše, pluća gore od zamora, hladnoća ugriza skoro golo tijelo, drhtavica prijeti da se otme kontroli, srce bubnja i dalje. Svaka struna njenoga bića vapi za toplinom i odmorom dok je tijelo sa svakim novim naporom izdaje. Sama sebi je najveći neprijatelj.
I dalje bježi, i dalje marioneta organskih šablona opstanka, a vučiji smijeh je u korak prati. Smijeh koji nosi i užas i izbavljenje.
Kraj patnji, spokoj vječitoga sna obećava taj smijeh. Samo treba da se prepusti, da se zaustavi, ali zaustaviti se ne može.
U mrtvilu noći, sve ovo izgleda nestvarno, nemoguće. Momenat užasa zlurado umetnut u njen život. Ne tako davno, čini joj se, bila je sretna žena, voljena, čuvana, sigurna u spoznaji onoga što budućnost nosi.
Možda je to samo bilo priviđenje, naslikana scena boljega života za kojim duša vapi, slučajno umetnuta u ovaj užas koji je njena istinska stvarnost.
Umorna, izmučena lutka od mesa i dalje, u nutrini svoga uma, ratuje sama sa sobom.
Svijesna je da se igra sa njom, kao mnogo puta prije. Pred naletom njenoga progonitelja grane se povijaju, škripe i pucaju. Krhke igračke. Ne postoji prepreka koja bi njega zaustavila.
Zna da ju je mnogo puta do sada mogao stići. Ova igra se mogla mnogo ranije završiti. U ishod nema sumnje. Od samoga početka sve je išlo u korist mučitelja. U ovakvoj situaciji nema izazova za njega, zato se i poigrava. Zanimljivije je tako.

I pored srebrnih niti mjesečine, oči je izdaju. Sve češće zapinje. Svaki put sve bliže trenu kada će da padne, a dobro zna, jednom kada padne, umor će je savladati u potpunosti.
Mora nastaviti da se kreće. Kretanje postaje imperativ. Ako padne, zna da više neće ustati. Tama je pritiska sa svih strana. Zlokobne sjeni se množe i u svakoj prepoznaje njega.
Čini joj se da je čas ispred nje, čas iza, iznad, svuda okolo, da je posmatra i smije se, njoj i njenim uzaludnim pokušajima da preživi, grohotom koji odzvanja unutar njene lobanje. Prokleti smijeh koji nikada ne prestaje.
Kroz mrak se probija zavodljivi tračak svijetlosti. Ne usuđuje se da pomisli na spasenje, da osjeti nadu, ali ipak trči prema ovoj jednoj tački, skoro po instinktu. Svoje posljednje snage ulaže u ovaj krajnji napor.
Zna da poslije ovoga slijedi kraj. Epilog njenoga užasa se nesumnjivo primiče. Hoće li kulminisati u krvi ili katarzi spasenja, za nju više nije toliko ni bitno. Samo želi da ovoj noći dođe kraj, i da se zajedno sa njom završi i njena patnja.
Skoro je tu, svijetlo je sve bliže, malo joj nedostaje, sasvim malo. Djevojka napušta neravno tlo šume i zastaje.
Ovjenčano stablima sa svih strana, ispred nje se pruža jezero. Utonulia u tamu taman toliko da se čini kao da su samo jedna crna, iskidana linija, stabla snivaju san o proljeću, a unutar njih, mjesečev blizanac, savršen u svakom pogledu, zavodljivo svjetluca na površini vode. Nijema, stabla joj šapuću.
Njihova poruka je jasna, samo njoj namjenjena.
Gotovo je, nema više bježanja, nema više trčanja kroz tamu, stigao je kraj svemu.
Hladnoća vode napadno štipa golu kožu. Uzima zadnju snagu i djevojka pada na koljena. Ostaci svilene spavaćice trepere još uvijek oko nje, poderani i prljavi. Glava je klonula i kosa pala niz lice a ruke niz bokove. Umor osvaja, poput oluje nezadrživo se valja njenim tijelom. Iscrpljenost je zavodi slatkim obećanjem sna i ona se rado prepušta.
Na pragu zaborava zvuk koraka u vodi vraća je nazad. Šljapkanje je sve jače, svakim koram sve bliže.
Nije mu utekla. Nije ni mislila da hoće, shvata sa ironijom.
Koraci su utihnuli, voda se umirila. Iza nje je. Može da osjeti napadni vonj znoja i krzna, blata i zemlje. Topli dah sliva joj se niz vrat, niz ramena, toliko joj je blizu. Zvijer ustaje.
Neko vrijeme scena je kao zamrznuta u vremenu.
Poražena, krvava, u hladnoj vodi do struka, predala se svom usudu. Pokrivena srebrnastom paučinom mjesečine, tako usamljena, izgleda neizmjerno tužna. Iza nje, poput rane u srebrnom tkanju noći, nepomična stoji zvijer, epitom snage, neobuzdanosti, sjenka sva od oštrica.
Zvijer je lagano obilazi. Pred njom se zaustavlja.
Slijedeći dublji nagon, umorno podiže pogled ka licu svoga mučitelja. Bijeli očnjaci joj se smiješe, oštar kontrast tamnom ostatku zvijeri. Dva plamena oka uzvraćaju pogled pun veselosti.
Zadivljenost smjenjuje strahom i strah zadivljenošću. Čak i sada, na kraju igre,  ratuje sama sa sobom jer, istovremeno, zvijer je i užasna i veličanstvena.
Više ne može ni glavu da drži uspravno. Istrošeno tijelo konačno pada u vodu. Očnjaci svjetle na mjesečini dok posežu za nježnim mesom vrata. Krv se mješa sa pljuvačkom dok se zvijer sladi plijenom svoje pobjede.
Oči su zatvorene, snage nema ni za posljednji vrisak.

Dan je. Umorno jesenje sunce obasipa ga pažnjom.
U naručiju mu počiva beživotno tijelo. Sada ništa više do poderani i krvavi komad mesa.
Rane su posvuda. Po butinama, po licu, po grudima, vrat je samo krvava ruina. Grimizne kapi svjetlucaju rasute po mliječnoj puti, tragovi divljaštva noći što je prošla.
Poput lepeze, vrana, duga kosa, se raširila u kristalnim vodama jezera, a lice, izgrebano i krvavo, još uvijek isijava dobro znanom ljepotom.
Plače i cvili poput djeteta, jer u kavezu svoga očaja ne zna šta bi drugo. Sjećanja naviru, jasna, i bez imalo sumnje zna da je kidao i klao. Golim rukama njeno srce čupao i sladio se toplom nutrinom.
Žena koju je volio, jedina u njegovom životu, leži mu u naručiju, oborena istim rukama u kojima sada počiva.
Njegovim rukama, u krv ogrezlim, ljepljivim od užasa. Može da osjeti bakarni ukus krvi na jeziku, na koži, pod noktima. Nataložila mu se u porama, osuđuje samim svojim prisustvom.
Pod navalom sjećanja živa rana njene smrti je sve veća, rana što prosjeca kroz sve nijanse njegova bića, njegove suštine.
Niti jedan dio ne ostaje nedirnut njenim nestankom.
Nema iskupljenja, to zna dok ga progone slike noći prošle. Duboko, duboko u hodnicima uma i srca ogrezlim u crnilo i hladnoću, čuje prokleto režanje stopljeno sa smijehom.
Sa svakom slikom užasa, zvijer podrhtava u ekstatičnom zagrljaju zadovoljstva i požude. Odvratna u svome likovanju, hrani se nesretnikovom mukom. Nagriza ga lagano, iznutra, dok
ne ostane  ništa više do paravan od mesa za njenu poganu prirodu.
Dio je njega, svijesna je toga, zna da dok on postoji i ona je sigurna.
Muškarac lagano ustaje. Zna šta mu je činiti. Ne ispušta žensko tijelo iz ruku i siguran u namjeri korača sve dublje u hladne vode neznanog jezera.
Uranja i voda se zatvara nad njim. Prepušta se i lagano ga tama obavija. Dama od jezera uzima ih sebi i sa svojom dragom, on se poklanja pred njenom milošću.
Zvijer bijesni unutar svoga legla, svijesna da se kraj primiče. Silna i nemoćna, sada je ona plijen a njegova osveta neupitna.
Sa osmijehom nestaje u crnilu jedne drugačije noći.

Ljubiša  Malenica