Nekoliko časova je do svitanja. Još uvijek tama vlada svijetom i jedino utočište pružaju mala ostrva svijetlosti stvorena gradskom rasvjetom. Mala ostrva lažne sigurnosti. Ja ih i ne primjećujem. Nekada davno sam prestao da živim. U masi mesa i krvi koja svakoga dana osvoji ulice ovoga grada, ja...
Noć je. Pun mjesec visoko iznad s mukom se probija kroz tamne finese zgusnutih krošnji. Tu i tamo, blijedo svijetlo nebesa uspije dodirnuti šumsko tlo, taman toliko da istakne mastiljavu tamu koja preovladava. Po svemu je počinula teška jesenja tišina, surova u svojoj sveobuhvatnosti. Bosa stopala drobe...
Zvuk se s mukom probija kroz ljepljivu tamu sna. Izobličen i napadan, u početku nije ništa više do anomalija u entropiji usnulosti. Postepeno, zvuk dobija oblik unutar sveobuhvatne tame. Riječ po riječ se probija i konačno buka dobija smisao. – Vrijeme je. Moraš otvoriti oči. – snažan...