Noć

Ne otvaram oči. Unutrašnjost kapaka svetli nekakvim svetlim, zlatnim crnilom, kao da se blagi sunčevi zraci uvlače u moje telo, na najtananijem mestu. Prija mi toplina ranojesenjeg jutra. Miholjsko leto proširilo je svoja krila i zapahnulo nas svom silinom rezignirznog Sunca, koje napuštamo, okrećući se i odvajajući od stega bogovske i mirne gravitacije, kojom nas ono drži u zagrljaju.

Sve u sobi miruje. Ustajali vazduh se utrnulo pomalja. Zaglušujuća sparina izgužvane postelje i teškog mirisa protekle noći drže me smirenog i skamenjenog. Zadovoljstvo postojanja i predisponirana lenjost čine me prikovanim za krevet, iako bi naveliko trebalo da sam pripravan za obavljanje svakodnevnih, vojno- opsesivnih aktivnosti, nametnutih više mojom ugriženom savešću, nego iskonskoj radinosti i organizovanoj marljivosti, koje me doduše i ne okružuju da bih ikako mogao da se osetim tuđinom. Nasuprot toga, ne čvrstom i obrazlažujućom odlukom, već preplavljujućim zgražavanjem od svega što se nalazi izvan mog krevetsaraja, ostajem nepomičan, tetaničan i autističan, ne primećujući da se život nastavlja, budi, sprema, da vrvi u komešanju telesa svuda oko mene.

Čujem, ali ne bih, kakofoniju urlika, vrisaka, mrmljanja, škripanja, cviljenja i svog neusaglašenog obznanjivanja probuđenog sveta. Presipaće opet iz šupljeg u prazno. Mudrovati. Svesti rad na kritike, dosetke, pametovanje, zgubidarenje. I na kraju dana, kao i uvek krenuti kućama, ili onome što je tom pojmu najbliže, zadovoljni ućarenim danom, džabalebarenjem. Svo to glasonosje i fanfare sa kojim se budi svet oko mene  nije najavljivanje rada, već nastavak pukog postojanja. Danas sam sa njima.

Nemam snage. Bestelesan, bez duha, bez trunke sebe, ležim i u glavi polako rađam sećanje na prospavanu noć.

Sastavljam komade sna iz koga sam izleteo, jedva primetnim grčenjem tela, idući unazad, jer tako jedino imaju smisla. Izleću slike i ređam ih po nekon neustaljenom, ali logičnom redu. Logici sna. Trzaj, skok sa litice, četvoronožno kaskanje i gamiženje, ukus krvi, strah od nadolazecćh nepoznatih lica koja nazivam imenima majke, oca, sestre, srna zaglibljena u blatu, nepregledna crna šuma, uljuljkujući, nežni, prozirni glas, sklapanje kapaka osećaj olakšanja nakon ispuštanja semena. Ne nazirem lik iza glasa, ali sve vreme ovog montažiranja sna prati me ukus pelina. Nagriza mi jezik. Mrzovoljan što ne uspevam da se usredsredim na zatamnjivanje prethodnog dana, dok mi ostrvljeno telo uživa u osećanju pobede, a opet podgoreva nekom neuhvatljivom strepnjom, zaranjam duboko u svoje sećanje da rasteram tu ambivalentnost i mirno nastavim lenčarenje i ovojutarnje  bivstvovanje.

Pukotina, nastala mojim nadljudskim upinjanjima da se, već jednom, umirim,  u neuronima, ispuštajući iz njihovih citoplazmi usoljenu i izuvijuganu tajnu, po mojoj krvi je razlila odvratnost. Siguran sam da je ovo osećanje prezira, upereno negde unutra, ka kostima, izletelo kao strela sa zategnute strune, iskrivljenog luka, vižljastog domoroca, gladnog i tek nešto malo superiornijeg od životinje, koju će doneti plemenu uz prećutani prekor saplemenika. Želeći da se opravdam kako ne postoje nevini i da svi postojimo razvrstani ne po osobinama , već težini greha koji nosimo, time uključujući i životinje, koje ne abolira nagon ili preživljavanje drila prirodne selekcije, primio sam taj udarac, kao pravi sociopata. Bez bola. Nisam ni slutio koliko mi je duša poremećena, dok nisam prošaputao, stisnuvši pesnice, zgrčen i sa oduzimajućim osećajem stida, ime: “Anka”.

Nemoguće. Ovaj pokvareni sivi klobuk u moj glavi, proizvoljno pravi slike, preplićući one već stvorene u mašineriji oka. Bolest. Ništa drugo do bolest. Ili u meni tinja neko žariste, pa buncam u narastajućoj vrućici ili izrasta kakva zloćudna masa mog tkiva, spremna da me pobedi, samostalnošću i besmrtnošću. Ludim. Nisam mamuran, ali sam sigurno opijen. A opet, osećam se zdrav, ceo, svoj, trezan i sa sećanjem na skrnaviteljsku moć.

“Anka!”, došlo mi je da urliknem.

Sasvim nespreman, uzaludno pokušavam da sastavim onu branu, što ju je, malopre, moja sujeta porušila. Ne ide. Talasi razarajuće noći prodiru ka svesti, iako i dalje zatvorenih očiju jasno vidim začetak mog sažežućeg greha.

Prikazuje mi se sva nežna i koštičava. Ravna, mršava, bleda. Nadima se i poprima siluetu koju nikada nisam mogao da nazrem na tom, vazda, dečijem telu. “Zaboravljam kako brzo rastu. Nisu deca. A opet, jesu. Po godinama su devojke. Po mom kalendaru devojčurci.” Ženu sam imao sinoć, a sada vidim da je našminkana i osenčena tminom moje sobe, otvorila svoje telo za nove dimenzije. Izrasla je u beskonačno kratkom trenu, oslobađajući se odeće. “Samovoljno.”, branim se. Vidim. Njeno telo se prostiralo nago, nabubreno, van granica koje su iscrtavale linije odeće. Kao orošen cvet, zasijala se njena nagota preda mnom u svojoj belini.

black-blue-bottle-light-night-blacksheep.rs

Šiparički, naivno, lukavo umuvala se u moju sobu sa željom da vidi šta ja to žvrljam u toj disertaciji. Kao i prethodnih stotinak puta kada je ulazila, tada upozoravajući i najavljujući svoj dolazak gromkim gestikuliranjem i dečijom prenaglašenošću, zastala je na samom ulazu, premeravajući svojim pronicljivim okicama, da li što nije dodato ili oduzeto. To sam primetio i prvi put kada je navratila. Nije u njoj bilo osude ili onog nadmenog, ženskog, sveznajućeg popisivanja inventara, već radoznalosti. I igre. Hoće li naći razliku na slici ove sada i one prethodne sobe. Uvek bi pogađala. Zbog nje sam redovitije počeo brisati prašinu. Mala spodoba je uvek to imala kao zamerku.

Sada je mirno, kao lebdeća senka, presipajući se sa patosa malog hodnika u prostor tepiha moje sobe, ušla. Zastala za tren i prvi put bez ikakve reči primedbe, ćutke nastavila put do stolice radnog stola. Nakon mog, a trudio sam se da ne bude, dosadnog izlaganja o problematici kojekakvih gluposti, ustala je, zamišljenog lica i stala na sred sobe. Pogledala me, a ja se glupo nasmešio, čekajući neki ozbiljan, ali šaljiv prekor svom uvek krutom životu od jedne tako zanimljive životinjice koju sam pustio u svoj kavez. “Ugasi lampu, molim te.” Sećam se da je prošaputala, nekako treperavo, smrtno ozbiljna, zbunjena. Kada nas je prekrila polutama, prekrivena senkom zavese, sa koje se prosipalo svetlo ulične svetiljke, ugledao sam je kako lagano pomera ruke po sebi, milujući se i pomičući telo u, verovatno prvom, pokušaju da isprati komešanje talasića dima tik iznad lista vatre. “Kakva predstava”, pomislio sam, ne razumevajući u prvo vreme taj nemušti jezik želje mladog tela. Sve je prošlo u trenu. Zastala je i počela polako, prilazeći mi, da sa sebe skida sve. Došavši do mene ostala je samo u debelim čarapicama na koštičavim nogama. Podigla me pogledom i namah izgubila svu snagu i usredsređenost.

Sada kada na to pomislim, sve što je usledilo, nije ni važno. Moj greh se rodio tu, na tom mestu, verovatno začet još i hiljadama godina daleko. Gestacija tog nakaradnog ploda, završila se mojom slabošću da se oduprem kontrakcijama svojih poriva. Nije mi bila strana blizina golog ženskog tela, koliko ozbiljnost i rešenost sa kojim mi je prilazila, moćna i staklena. Učinila me velikim, zastavši da od mene surevnjivog zatraži azil za svoje nemilovano telo. Molećiv, usplahiren, drhturav pogled učinio je da narastem, neometan glasovima u glavi. Svima sam stavio klupko tkanine u usta, i dao tom užasnom stvorenju, kompleksu, da se napasa, goji, duje tim svežim mesom.

Da sam zastao, zagrlio je, ovlaž poljubio i rekao štogod odmereno, zaštitnički, razumljivo i utešno, kao što se od mene i moglo očekivati, shodno broju godina koje sam proživeo, a kojih je više no njenih, sve bi se svršilo sa malo srama i tajnom na kojoj sam mogao da grejem sve svoje naredne usamljene godine. Ali verovatno zbog mog iskustva koje je obrnuto proporcijalno cifri proživotarenih godina, nisam to uradio, već sam ovaplotio novu tajnu, zbog koje ću goreti i kada napustim ovo kaljavo telo.

Mahnito sam je bacio na krevet i dok me je čikala svetlucajućim očima, propeo se nad nju, kao udav nad lovinu. Uplašila se, ali po rumeljenju tog, heruvimskog lica, pročitao sam da je i strah polako popusta. Strah koji se nazirao u blagom grču i ispravljenim i nepomičnim udovima. Popuštala je, ne što sam ja uspevao da se izmigoljim njenim odbrambenim manevrima, već što je želela. Prepuštala se polako, dajući vremena svom ženskom stroju da se zagreje do radne temperature, kako bi dostiglo svu borbenu, prestravljujuću moć.

Prestao sam da imam kontrolu. Oborila me je na leđa i po meni se prosula kao zrno žive. Sabirajući se i rasplinjući, mahnito, bila je neuhvatljiva. Kao na ubrzanim snimcima, tragovi njenog lika ostajali su tek toliko preda mnom da ih primetim, a zatim nestajali. Sve lakši, sve neprisutniji, ostavljao sam je da se sama snalazi, što je činila zaprepašćujuće dobro, obzirom na prvoću susreta sa muškim telom. Jedini razlog koji sam mogao sebi da predočim, ovako usahlog razuma i uškopljene mašte, dok se na meni vodila borba na život i smrt, bio je da iskonski nagoni u žena postoje u glavama, a ne telima. Da kada se put tih škrtih nagona završi na mišićima, sluzokoži, kostima i žlezdama, od njih čini pomamne životinjice, spremne da nadljudskije čine.

Sve je to trajalo koliko i nedelja u kojoj je stvaran svet. Na kraju geneze, kad počinje život, ja sam zastao. Okamenjen, umoran, prestrašen, zatvorio oči i čuvši penušavo nagvaždanje sa jastuka, već polako počeo da ovu noć ograđujem visokom i debelom ogradom. Znajući podsvesno, da kada se vrati iz dubine moje nemoći i sramote, neće moći, a da me ne uništi. Zabravljena, ostala je tako do jutra, dajući od sebe tek nagoveštaje zapisane u snu.

Istrunula je malopređašnja samodovoljnost. Probudio sam se u sopstvenom besmislu. Odvojeno od svetovnog, tuđeg, ovo moje opipljivo duševno besmislo grdi me smradom gnušanja. Kao prebijen, polomljenih kostiju i prignječenog tkiva, vučem se iz sobe i odmetnički, sužanj, bolećiv i gnojan, pružam svoje narasle ljigave pipke pred sebe, koračajući po kući.

Naredne dane provodim, sam, u magnovenju. Skrama se polako hvatala kad sam osetio nezamisliv bol deranja mlade kore i ogoljevanja  rane, zadovoljnim, radosnim, zdravim, usiljenim i koketnim osmehom Ankinim, dok sa mojom sestrom razglaba, nadam se ne o skaradnoj večeri.

Šunjam se do ulaza trpezarije, udišem duboko i što prirodnije krećem pored stola za ručavanje, za kojim otac iščitava novine, kroz dnevnu sobu, gde sede moja radost i sram, do kuhinje. Javivši se, nepovezanim slogovima, ulećem  u, na moju veliku sreću, praznu kuhinju i zastajem za sudoperom, spreman da iz sebe izbacim svu gorčinu. Neki pritajeni lavež gavrana odjekuje mi u grlu, dok nadnešen nad prljavo posuđe želim da sam daleko, što dalje i vremenom i mestom.

Sledeće sekvence priče pamtim kao nešto što se dogodilo pre hiljadu godina. Kao da je sadašnjost iščilela i samo se taj delć povesti vrti u krug.

Okrenuo sam se i ugledao je sitnu, drugačiju, pogleda uperenog ka mojim očima. Mirna, čitava, neraspadunta, kao ja, stavila mi je ruku na obraz, pomilovala me i tog trenutka izrasla, dok sam ja započeo svoje nezaustavljivo infantilno propadanje. Bezglasno je rekla hvala, nagnula glavu blago na jednu stranu, sa mirnoćom žene i nežnošću buduće majke ostavila me, da bi se vratila u svoj život.

Kao pređena stanica, ostao sam ukopan u tom trenu života. Postao sam mlađi. Mlađi za iskustvo, za znanje, umeće, želju. Drugi su nastavljali svoj put. Noći, koju sam želeo da zakopam u delove mozga koje bih uskratio za krv, sada sam se sećao redovno, sa svom  mrtvošću svoje telesine u njoj. Nisam ljut. Potrošan sam i prolazan, to svaki put iznova naučim.

Autor: Andrija Jocić

Fotografije: favim.com

1 Komentar
  • dju
    Objavljeno 14:29h, 07 jula Odgovori

    Uh, bre, ti rasturas!

Ostavi komentar