N…

 

Imamo naš ritual. Prvo se zagrlimo, čvrsto, sigurno 10-tak sekundi. Onda odemo do parka. Šetamo držeći se za ruke dok ona ne ugleda bele kamenčiće. Brdo belih kamenčića. Okreće sa ka meni i pokazuje na kesu koju držim u drgoj ruci. Vadim lopaticu i pružam je. Čukem nešto što liči na hvala. Zatrčava se ka gomili. Zahvata lopaticom kamenčiće i presipa ih sa jedne gomile na drugu. 5 puta, 15 puta, 156 puta. Zavisi od dana do dana. Onda se zaleti ka toboganu. 10-tak spuštanja. Zatim klackalica. Na kraju ljuljaška. Nju najviše voli. Volim i ja. Mogu nesmetano da zevam u mlade mame sa strane dok se ona uz povike „viiiii“ pomera napred nazad i kez joj ne silazi sa lica. I ja se smejem. Ponekad mi nije do smeha. Ali se smejem. I na silu, kada sam sa njom. Podelimo plazmu. Kupimo kokice samo zbog omota. Pola prospemo golubovima, drugom polovinom se hranimo naizmenično.

Vratimo se do auta. Vozimo se do šoping centra. Ne zbog kupovine. Zbog automata. Rasitnim 100 ili 200 dinara u kovanice koje ona zove tik, ponekad tak. Tako se čuje kada ubacimo u metalni autić. Ili traktor. Najčešće konja. Belog. Fascinirana je njime. I belom bojom. To je jedina boja koju zna da kaže. Bela boja podseća na svetlost. Na nevinost, čistoću, sigurnost. U nekim kulturama se smatra bojom savršenstva. Ništa drugo od nje i nisam očekivao. Jašemo divljim zapadom dok se konj pomera u ritmu bendža. Zovem je Kalamiti Džejn. Smeje se. Ne razume te čudne reči ali su joj smešne. Kao i psovke. Trošimo i zadnji žeton. Tik.

Vodim je kod mene. Do njene stare sobe. Optrčava krug oko taburea po beži u spavaću. Pokazuje prstom na desnu stranu kreveta, kaže „mama“, zatim pretrči na drugu stranu, levu, i kaže „tata“. Smeje se. Iskreno. Smejem se. Lažno. Pustam joj crtani. Mama prase pakuje malo prase za ekskurziju. Odvodi je do autobusa sa tata prasetom. Ukrcavaju je i mašu. Ono maše njima kroz prozor. I ona maše. Ka ekranu. Odlazim u drugu sobu i počinjem da plačem. Zamišljam kako je ispraćam u školu, na ekskurziju, na trening. Mogu samo da zamišljam. Ne živimo zajedno. I to se neće desiti nikada. Strah me je. Strah me je prilikom svakog susreta, strah me ja prilikom svakog rastanka. Znam da su reči sada suvišne kada je mala ali bojim se da ih neću imati ni kada poraste. One prave. Izduvavam nos i vraćam se kod nje. I dalje je razdragana. Jedemo pitu i kiselo mleko. Onda, kao i mnogo puta pre, samo se okrene i počne da viče „,mama, mama“. Znam da je druženju došao kraj. Presvlačim je i stavljam u auto. Povremeno čujem samo tiho „mama“ sa zadnjeg sedišta. Strah me je njenog odlaska, ali me je još više strah činjenice da sam ja taj zbog koga mora da ode. Ili nisam. Ne znam. Stižemo na adresu. Iznosim je i zvonimo. Njena majka otvara vrata. Raspoloženje joj se popravlja. Svi se smejemo. Samo ona iskreno. Okrećem se i palim auto. Ubrzo mi stiže sms, „Konačno je rekla Zvezda, bar nešto da je naučiš“. Smejem se i plačem u isto vreme. Iskreno…

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.