12 nov Lutanje

Otišao sam da putujem.

Nije mi mjesto u mjestu.
Nije ni utješnim zagrljajima i beskonačnom čekanju,
Ni u istim pogledima kroz prozor dok se budim.
Nije čak ni u nadanju.
Ne, ne. Zaista mislim da još nemam svoje mjesto.
Ili ga još nisam našao.
Otišao sam da ga pronađem.
A vratiću se.Vjeruj mi.
Kada ga pronađem, pokazaću ga samo tebi.
A do tada ću da lutam.
Tražio sam ga jednom u sparinama Kolumbije i starom gradu Kartahene.
Pitale su me da ostanem.
Ostao bih zasigurno, ali to nije bilo moje mjesto.
Mislim da sam ga na momenat vidio iu bezbrižnim pjesmama Meksika.
Ljudi su tamo sazdani od duše, očiju i osmjeha.
A šta dušu briga za probleme ovog svijeta.
Kad je duša lagana, čovjek lebdi.
Naše su teške.
Okovane brigom.
Pa sam otišao da lebdim.
Nije mi mjesto ni na Petoj Aveniji pod snijegom.
Tamo bih se usidrio samo kada bih otkrio da moje mjesto ne postoji.
Ali postoji.
Zove me, čuješ li ga i ti?

Jedno znam:
Zasigurno nije na azurnim obalama Kariba.
Koliko god ljuta njihova hrana bila,
Koliko god sunčani njihovi dokovi bili,
Njihovi su, a ne moji.
Zapazio sam mu obrise jednom
Dok sam prateći zoru uplovljavao u San Juan.
Sjećam se da sam trčao tražeći ga.
Valjda je trčalo brže.
Ali naći ću ga.
I vratiću se.
Vratiću se, makar u prolazu.
Biće to na dan kada sija sunce.
Jer kome još treba povratak po kiši.
Kiša služi da se na njoj stvaraju nove uspomene,
A ne da se pod njom posjećuju stare.
Kada bude najsunčaniji dan, očekuj mene.
Dok me ne bude, proučavaću sunce.
Učiću kako sija u svim ćoškovima svijeta
Nagovoriću ga da sija samo za mene.
Neće biti teško
Jer ću i ja sijati.

Sjećam se da sam ga jednom sam ga tražio i kod kuće.
U Zelenom gradu. Kad sam mislio da sam se napokon vratio.
Mislio sam da sam ga našao u poznatim bojama jeseni,
U mirisu vazduha dan pred snijeg,
U svim prvim trenucima, ponovo proživljenim.
Ali to su samo bile uspomene na moje mjesto.
Prije nego što je otišlo od mene.
Prije nego što se počelo igrati žmurke.
Nekad se naljutim jer je tako djetinjasto.
Dok ponovo ne shvatim:
Otišao sam da se sjetim da sam i ja nekad bio djetinjast.
Da se prisjetim da smo se zakleli da ćemo to uvijek i biti.
Vratiću se.
I kad se vratim opet ćeš vidjeti dijete u mojim očima.
I opet ćeš vidjeti osmjeh i igru.
I pitaćemo se zašto smo se uopšte brinuli.

Autor: Karlo Mlađenović

Fotografija: favim.com