14 okt Konstantin

„Kristof, očaj koji me obuzima dok ti pišem, jači je i okrutniji od svakog tvojeg zagrljaja. Još uvijek čuvam tvoju kosu i maramu. Želim da volim svojeg tvorca, onako kako se voli dragi grob.“

Kada sam ga prvi put ugledao znao sam da neću moći da pobjegnem. Prišao mi je polako, tih i pristojan, poput dželata koji čeka da žrtva završi svoju molitvu, sasvim siguran u svoje ruke i njuh. Ono što ga je razlikovalo od ostatka prisutnih je bila boja njegovih očiju i naravno lice, koje se ubrzo poslije prilijepilo uz moje i kao u snu, tako ostalo. Zubi se nisu dugo zadržali na vratu i činilo se kao da ne želi da me iskoristi za jedno veče. Naprotiv, prstima je prošarao duž cijele moje kičme, trbuha, dlanovima me obmotao i tako hladan ugrijao. Početna nelagoda se vrlo lako pretvorila u prijatnost, kakvu nikada ranije nisam osjetio. Da li je moguće biti ovako pitom u očima stranca. Odveo me je u stranu i naslonio na zid, dok sam pokušavao da ostanem iole stabilan, koljenima se češući od njegova. U polumraku dugačkog hodnika, ličio je na izbavitelja iz djetinjstva, čovjeka u kojeg ste vjerovali i u čiju snagu nikada niste sumnjali. Ljepota njegovih obraza me je umirila. Konstantin Kristof je postao moj tvorac, mentor i prijatelj, od kojeg se nisam odvajao.

Živjeli smo u kućama koje je Kristof dobijao od ljudi koji su mu dugovali ili od ljudi koji su ga se prosto plašili, tako da su darivali svu imovinu, u nadi da će spasiti svoje živote. Posmatrao sam ta promrzla, zastrašena lica bogataša koji bi se, poslije susreta sa Konstantinom, preko noći našli na ulici. Muškarci i žene, poput prosjaka plakali su i skupljali djecu oko sebe, bježeći niz cestu. A on se samo smijao, ponekad bi urliknuo čisto da rasplače mališane i njihove majke. Stajao sam ispred kapije našeg novog doma, dok je Kristof jahao bivšeg vlasnika, čupao mu kosu i šutirao ga. Izmrcvaren, čovjek je govorio supruzi da odvede djecu, da bježe, da će on doći za njima, da požure. Konstantin je onda ostavio čovjeka u bari, ali se prethodno dobro napio njegove krvi. Naravno da na samom početku nisam mogao podnijeti tu tekućinu boje cvekle i jako teško je bilo da se naviknem i da zaista pokušam da je okusim. Mojem tvorcu je sve to bilo jako interesantno, nasmijao se kad god sam je ispljunuo. Poljubio me je u čelo i odjednom postao suviše ozbiljan, toliko ozbiljan, da sam pomislio da i meni slijedi nekakva kazna. „Moraš da piješ“, rekao je. „Ovo je sada tvoja jedina hrana i ako joj se ubrzo ne posvetiš, oslabićeš. A već si mi postao tako drag, da to ne bih mogao podnijeti.“ Njegov glas i dodir su postali nešto najprirodnije što sam mogao da doživim. Tako me je naučio da živim od smrti.

Pio sam samo onoliko koliko mi je bilo potrebno, nikada nisam imao potrebu da se iživljavam na žrtvama, da se igram njihovom kožom, kostima. On im je radio svašta, nekad da bi sebe uveselio, a najčešće da bi mi pokazao koliko je lako biti moćan. Kako je cijeli svijet postajao ništavan u našem prisustvu, a sva priroda drhtala pod našim usnama. Kristof je divljao, gazeći sve živo. Zubima je sjekao zavjese, haljine, kose, kidao dugmad, tijela dijelio na omiljene dijelove i škart. Prozirno plavih očiju, vrištao je na žene, koje su onda vrištale i bježale od njega, od nas. Nikada nisam jurio za njima, jedna je uvijek ostajala nepomična. Da li od straha ili od apatije, koja se ponekad mogla naći u ljudskim očima, pružala je ruke i molila za kratku i bezbolnu smrt. Kristof je aplaudirao, čestitajući na strogoći i jezi mog glasa i stava. Tako je jedne večeri djevojka pala i prije nego što sam pokazao zube. Konstantin je bio uvjeren da ju je izdalo srce, da sam je dovoljno uplašio da nije mogla podnijeti moj prizor. Zagrlio me je, kao da će me slomiti, pritisnuo je svoje lice uz moje i zalajao. Zvijer, kakva je bio, čestitao mi je ugrizom i dlanove mi stavio pod svoju košulju, govoreći. „Ovo si ti, ti si onakav kakvog sam te zamislio, kakvog sam te sanjao, prije rođenja, davno prije nas.“

Volio sam svaki trenutak pažnje kojeg mi je posvećivao, ničeg se nisam bojao, ništa me nije mučilo, koliko želja da ga zadovoljim, da postanemo potpuno jednaki u mraku koji je ispunjavao naša grla. Spavali smo u njegovom velikom sanduku, unutrašnjosti obložene plavim somotom, mekoćom mrtvačkih vilica. Kristof je bio posesivan, bez obzira što mi je nekoliko puta dao do znanja da sam ga dostigao i da mogu biti slobodniji, nije dozvoljavao da prespavam u drugim prostorijama. I nikada nije sklapao oči prije mene. Nisam se bunio, nisam imao želju da napuštam jedino besmrtno biće koje sam poznavao. Životi su nam se sveli na ubijanje, lutanje i zabavljanje ljudskim mukama. Njegova agresivnost je bila nevjerovatno primamljiva, nisam joj mogao odoliti, kad god je ubijao stajao sam kao ukopan, prateći Konstantinove pokrete, posmatrajući mu zube kako se zarijavu u kožu žene, muškarca, djeteta. Veoma jakog apetita, uzimao je šta je stigao, obraćajući mi se tek po završetku lova. Umrljanog lica, oblizivao se i hvatao me za vrat, njušeći, kao da je u tom trenutku ludila, te pomame za mesom, vjerovao da sam i ja jedan od njih. Ubrzo bi došao sebi, radostan što sam tu, pored njega, izljubio me je i poveo na rijeku, dok su svukud oko nas, cijelom ubogom šumom urlali vukovi, a šišmiši crtali čudnovate putanje nad stablima.

Jedne uklete ponoći Konstantinovo ponašanje se promijenilo. Ako sam igdje išao bez njega, postajao je nemiran i surov, više nego inače. Govorio  je da sam ga izdao, da više ne želim da mu se povjeravam. Napadao me je, tokom lova, tokom obroka i sna. Skakao je na mene, šamarao me. Prijeteći, otkrivao je svoje vučje lice. Vremenom je kosa počela da mu opada, neobjašnjivo, čudnovato. Često sam se budio sa grudvama dlaka u ustima. Kristof je spavao s rukama oko mojeg struka, nesvjestan sopstvenog odumiranja, zlokobne bolesti u kojoj se našao. Vazduh mu nije prijao, gubio je apetit i često ostajao cijelu noć zatvoren u sanduku, dok sam napolju jurio za bilo kakvom žrtvom, zarad njegovog ozdravljenja. Jedva da je mogao popiti jednu čašu, toliko je oslabio. Uzimao sam ga u krilo i obećavao da ga nikada neću napustiti, da je to prolazno stanje, da će vrlo brzo stati na svoje noge, ići u lov. Sa mnom. Uvijek sa mnom. Dragi moj Kristof je umirao, a bijes mu se skupljao u očima, toliki bijes da više nije mogao čekati poboljšanje. Kada sam došao kući, poslije jedne od krajnje dosadnih šetnji (jer sve je bez njega gubilo smisao) skočio je i podigao me iznad sebe. Nisam mogao povjerovati u takvu snagu bolesnika. Takvu glad za svojim. Za bratom. Otvorio je mermerna usta i pokazao stare, glatke zube. Zario se u mene, mrmljajući. Po prvi put sam osjetio potrebu da se istrgnem iz njegovog zagrljalja, da napustim njegove teške ruke. Slabost me je načela. Konstantinovo grlo se punilo mojom krvlju. Želio je da nadoknadi sve one noći provedene u sanduku, u samoći. Po prvi put sam iskusio kako je to biti na mjestu žrtve, gledajući negdje iza njega, moje iznenada maleno tijelo se grcalo pod sivim usnama.

Ležao sam pored kreveta, naše tamnice. Kristof je otvorio prozor i pustio mjesec u kavez, pružio mi ruku. Kao zaklan sam jurnuo u njegov zagrljaj. „Ovo si ti, ovo smo mi, naše kosti ne pucaju, u nama vječno ključa smrt.“ Dok sam odmarao ranjeni vrat na njegovim grudima, napolju je vučja pjesma donosila spokoj. Nečiji život se spremao za počinak, naše kose su hitro sjekle granje i kroz šumu probijale put. Nosio me je do izvora, uz obećanje da ću se ubrzo osjećati bolje, nakon što donese obrok. Skinuo je ogrtač i pokrio me. U pogledu sam mogao da primijetim kajanje, strah da je otišao predaleko. Moj tvorac je bio bijesan na sebe. Dragi moj Kristof nije mogao da se obuzda, nova snaga kojom se nosio, kao da je postala teret zvijeri, bratoubice. Vitlao je oko mene, tražeći bilo šta što se moglo zadaviti, prekinuti. A iznad nas krištalo je tamno nebo, tek po neka ptica daleko gore, širila je svoja vražja krila, graktala ubogu liturgiju, od koje me je boljelo tijelo. Na kamenu, osjećao sam se kao da ležim na sopstvenom grobu koji jedva čeka da prihvatim svoju pravu smrt i konačno se oslobodim. Nisam htio zaspati bez njega, Konstantin je sigurno sada već stigao u samo srce šume, u potrazi za hranom. U rukama sam držao njegovu maramu i grumen oštre kose, koja se lijepila među prstima. Usamljenost se prijeteći privlačila, gora od svakog bola kojeg mi je Kristof nanio. Tražio sam njegovo prisustvo, prije nego što zauvijek nestanem. Čekajući ga, slušao sam zujanje insekata, a okolo se činilo kao da je cijela šuma srasla u jednu veliku krošnju, koja samo što nije progutala sve pred sobom.

„Probudio sam se u našem sanduku. Osjećam blago poboljšanje, iako se ne sjećam da li sam išta okusio, niti kako sam uopšte dospio ovdje. Već nekoliko nedjelja pokušavam da te nađem, da te dozovem sebi, ostavljam otvorene prozore, vrata, u nadi da ćeš uletjeti i prići kao da se ništa nije desilo. Pozvati me u šetnju, u novi pohod. Nebo je iscrtano tvojim noktima, mjesec se smanjuje i više nije tako jak. Možda je ovo samo trik, možda želiš da vidiš kako se snalazim bez tebe, da li mogu da budem moćan kao ti. Da živim sam i potražim novi dom. Kristof, očaj koji me obuzima dok ti pišem, jači je i okrutniji od svakog tvojeg zagrljaja. Još uvijek čuvam tvoju kosu i maramu. Želim da volim svojeg tvorca, onako kako se voli dragi grob. Pišem ti ove riječi, u nadi da ćeš prekinuti neumjesnu šalu, doći i ostati ovdje, sa mnom. Neću odustati od potrage, neću zaboraviti da predvodim vukove umjesto tebe. Sprema se rat, Konstantine, ljudi se skupljaju i bune, naoružani su i ljuti. Žele osvetu, Kristof. Za sve neprospavane noći, ukradenu djecu. Očaj koji me obuzima dok ti pišem, jači je i okrutniji od svakog tvojeg zagrljaja. Neću prestati da te sanjam, brate. Neću prestati da te zovem. Konstantine, nemoj nas zaboraviti.

vječno tvoj

Viktor Kristof“

Vladan Šipovac

Fotografije: galleryhip.com, deviantart.com