HOĆU LI IKADA OBRIJATI BRADU

U vlastitoj bradi

spremio sam

serum smirenja

zaplet dodira

i ponešto topline.

Malo prostora za tvoje dlanove.

Onu klupu iz parka

na kojoj smo sjedili zagrljeni

i mnogo mnogo čuđenja…

miris subote

miris jastuka i

tvog parfema

svježinu zaljubljivanja

dašak jeseni

zraku sunčanih maštanja.

 

Čuvam trenutak govora

red prepun pridjeva

slobodni stih

i nešto soli koja me sašila.

Nešto boli, tek toliko

za pjesnika

koji drijema kad te nema

a živi u snovima.

 

U vlastitoj bradi

sačuvao sam

otisak osmijeha

sreće dječjeg kalibra

i noćnog tiskanja.

 

I što da onda kažem

plitkim filozofima

kad mi kažu da podsjećam

na najobičnijeg pustinjaka?

 

I brada će porasti

jednako kao

tvoj miris u njoj.

 

Autor: Emanuel Mancho Srpak

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.