03 nov FRAGMENTI

Nekoliko časova je do svitanja.

Još uvijek tama vlada svijetom i jedino utočište pružaju mala ostrva svijetlosti stvorena gradskom rasvjetom. Mala ostrva lažne sigurnosti.
Ja ih i ne primjećujem. Nekada davno sam prestao da živim.
U masi mesa i krvi koja svakoga dana osvoji ulice ovoga grada, ja sam samo još jedno lice, obično i ni po čemu posebno. Da vam slučajno zapnem za oko, ne biste obratili ništa više do prolaznog trena pažnje.
Ja sam individualizacija mase, prosječan i neprimjetan, još jedan zupčanik u mehanizmu, nikome potreban i lako zamjenjiv.
Ta fasada stvarne ličnosti, tako svakodnevne, krije tamnu šupljinu koja je progutala moju ličnost.
Svako jutro je isto, proces već poznat, ustajanje, umivanje, pogled na ogledalo i  sopstvene oči lišene mene. S druge strane glatke površine stranac je taj koji mi uzvraća pogled očima davno umrlim.
U tih par trenutaka postojimo samo nas dvojica, ja i moj odraz, ispitujemo se iako je sve već dobro poznato i potom, trenutak prolazi.
Odlazim da svoju glad utolim tkivima mrtvih bića, potom se spremam kako bi stupio na pozornicu postojanja, okružen vama drugima koji tečete u različitim pravcima, sa ciljem, sa svrhom.
Vi ste struja rijeke čovječanstva dok ja samo puštam da me struja nosi. Posao mi je isprazni niz akcija i reakcija, pokoja šala tu, pokoji osmijeh ovde, završavanje obaveza na vrijeme i taman je toliko potrebno da se maska društvenosti dovoljno opusti kako bi zavarala druge oko mene.
Ponekad sebe uhvatim kako vas posmatram. Svojim pogledom zahvaćam vaš smijeh i veselje, frustracije i suze, nade koje se tako lagano čitaju sa vaših lica i strahove koje vaše oči ne mogu da sakriju, i sjetim se da sam nekada i ja bio jedan od vas.
Sada vas samo posmatram, nezainteresovano, primoran okovima društva, natjeran sopstvenom igrom koju igram, hladan prema svemu što je vaše.
Ja ne mogu učestvovati u vašoj sreći niti vam mogu pomoću u vašoj nevolji.
Vraćam se sa posla, često pješke, rijetko kada sredstvima gradskoga saobraćaja, no bez obzira kako se vraćao, ja sam svijet za sebe. Samo još jedna silueta u polumračnim ulicama koja pogurena kroči ka svome cilju.
Zatvaram svoja vrata i u tami narušenoj svijetlošću koja dopire sa ulice, okružen tišinom, mome pretvaranju je kraj. Moj automatizam doživljava pun krug.
Sada moj stvarni život započinje. I ovo je samo još jedan ciklus, no ovaj ciklus uvijek započinje sa tamom.
Tama, ispresjecana malim ostrvima svijetlosti koja se tiho spuštaju sa visine, stvorena gradskom rasvjetom.
Stojim nadomak jednoga takvoga ostrva, zaogrnut tamom na samim granicama  svijetlosti. U krugu leži tijelo koje se natapa u sopstvenoj krvi. Tamnocrvena lokva se još uvijek polako širi. Obezglavljeno tijelo je izloženo hladnome jesenjem vazduhu. Okolina leša je umrljana komadićima krvi, lobanje i mozga, maleni fragmenti jedva vrijedni spomena. Pored leša počiva otvoreni crni novčanik, očigledno bremenit novcem i u njemu slika.
To je slika sreće, zarobljeni trenutak koji prikazuje muškarca, ženu i dvoje dijece, svi ozareni osmijesima, svi u krupnome planu tako da im se crte lica, uljepšane srećom, što bolje vide.
Saginjem se i zanemarujem novac te podižem sliku i za tren, pažnju mi u potpunosti zaokuplja taj davni trenutak, taj spomenik kurvi sreći koja uvijek kratko traje.
Gledam sliku, ali vidim neke druge slike. Fotografija lagano pada i nestaje u tami. Plakao je prije nego li sam ga riješio života.
Da je bar znao da to ne vrijedi, mogao je umrijeti sa malo dostojanstva. Sliku je pokušao da iskoristi kao žeton za trgovanje. Njegov život u zamjenu za moju ljudskost, no nije mogao znati da sam ja svoju ljudskost davno zakopao.
On, koji nikada nije znao za milost sada je vapio za istom. Parazit, ološ i tumor društva. On, tlačitelj slabih, koji je na nesreći drugih izgradio temelje svoga života, usudio se da vjeruje da sudbina trpi cjenkanje.
Svojim djelima, sam je sebi davno presudio.
Vi cijenite spoljnji sjaj koji dopire do vas i vi ste zaslijepljeni i zapanjeni snagom toga bljeska. Ja sam odavno postao slijep za svjetlucavo koketiranje tih, u suštini, lažno značajnih imena. Njihova dijela su važna, njihova dijela govore mnogo više nego li njihova imena.
Stare porodice, časnih imena i trulih potomaka.
Čuvajte se  zaslijepljenost imenima.
Djela su parametri moje presude, djela, svako od njih za sebe, i sva ona zajedno. Djela koja čine tkanje tuđih života.
Grad se lagano budi, no ja i bezglavi leš smo daleko. Proći će neko vrijeme prije nego li  ovih osamdesetak kilograma hrane za crve i ostala korisna stvorenja bude otkriveno. Misli me vraćaju u vrijeme koje se čini kao drugi život. U vrijeme koje i jeste bilo drugi život. U vrijeme kada sam i ja više nego postojao. Zlatno doba moga bića, raj iz kojeg su prognali moju dušu i osudili je da vječno vene, ali nikada ne umre.
Uvenuti a ne umrijeti.
Prazan izvana, prazan iznutra, mrtav za sve osim strasti ubijanja ubica.
Nemojte žaliti moje postojanje. Zašto žaliti za nečim čega nema? Onaj čije ime nosim umro je zaista davno, kada su umrli i oni koji su ga definisali.
Slika žene i muškarca i dvoje djece, slika sreće.
Kažu da slika govori hiljadu riječi, no jeli to dovoljno da se opiše ono što je izgubljeno? Kako opisati gubitak stubova na kojima počiva svijet jednoga čovjeka, kako opisati mrtvilo i tamu koji se uzdignu iz ruševina jednoga univerzuma.
Nemoguće je to opisati, jer taj nedostatak suštine sopstvenoga bića se jedino može iskusiti.
Gospod Bog samo zna koliko sam je volio, samo Tvorac svega može dati mjeru sreći koju je stvaralo njeno postojanje u mome životu, samo On i niko više. Tek sada, kada je više nema, mogu jasno da vidim koliko mi je značila, koliko me je upotpunjavala, koliko je oživljavala moje postojanje.
Samo Gospod Bog zna koliko sam je volio, ali ja i sam shvatam zašto sam je izgubio, a izgubio je jesam, zauvijek. Zbog svoje slabosti, svoje nepažnje i svoga kukavičluka, zbog svojih mana izgubio sam nju i zlatna mala dva dara koja mi je poklonila. Ona i naše dvoje dijece, stubovi moga univerzuma; kako su se samo lako srušili i nestali.
Nekada davno sam čuo izreku da ja najveće postignuće za muškaraca da bude otac i muž.
Otac i muž.
Dvije riječi, dvije funkcije i dužnosti koje sam ja iznevjerio.
Muž tišini i otac prašini, čak ni to nisam sada.
Rekli su da je to bila pljačka koja je krenula po zlu, samo još jedna u nizu. Da su njih troje umrli zajedno, brzo, rekli su da se to stalno dešava. Na kraju su rekli kako razumiju kroz šta prolazim.
Kako oni mogu razumijeti?
To se stalno dešava drugim ljudima i svaki od njih je sam u toj tragediji koja ih sve spaja. Ja znam, jer ja jesam sam. Oduvijek, čini mi se.
Poslije toga bilo je lagano spustiti se ovde dole, u tamu moga postojanja. U par navrata, posjetio sam nekolicinu stručnjaka koji su mi rekli da je problem u meni, da ja ne želim da dopustim prošlosti da prođe, da se spasem mrtvila u kojem postojim.
Možda su u pravu, ne bih znao, više ih ne posjećujem. Ipak, istina je da ne želim da se riješim svoje drugarice tame. Samo dok je ona tu, slike i fragmenti sjećanja na moje ljubavi blistaju nesmanjenim sjajem.

Pokušajte da shvatite. Ja ne želim da dopustim tami da izblijedi jer znam da će sa njom da odu i ove uspomene. Previše su mi bitne, previše stvarne da bih to dopustio.
U tami ja sam pronašao svrhu. Užasna svrha, oličena u mome pohodu koji traje, a naizgled je samo puko ubijanje.
Ponekad mi se čini da sve ovo nema svrhu, da sve ovo nije ništa drugo do kupanje u krvi zarad zadovoljavanja bolesne potrebe. Uvijek na kraju spoznam da nije tako, zaista nije.
Ponekad, dok uzimam živote ovih jadnih tvorevina gena i mesa zapitam se trpe li oni svoje postojanje kao i ja.
Jesu li  osuđeni velikim silama društva, porodice i života da trpe svoje trulo postojanje onakvo kakvo jeste. Zamislite samo, čudovište koje je svijesno svoje monstruoznosti, koje u trenucima tišine i samoće vidi samoga sebe upravo takvo kakvo jeste, kao čudovište.
Gađenje koje ta slika uzrokuje se ne može riječima opisati, a opet, čudovište je kukavica, i ne može na samoga sebe podići ruku, te se tako nastavlja taj zakovani krug užasa i monstruoznosti, gađenja i straha od samoga sebe.
Bez obzira na njihove unutrašnje borbe, počinjena nedjela su ta koja im sude i koja ih osuđuju u očima Tvorca i čovjeka. Ponekad uhvatim samoga sebe kako gledam unazad kroz aleje sjećanja i brojim godine od kako vodim ovaj svoj mali krstaški pohod protiv demona i mračnih zvijeri.
Nema plemenitosti u mojim djelima, nema sjajnoga oreola sveca niti viteza, samo mehanizam smrti, ubijanje kao kazna, ubijanje kao osveta.
Nikada nisu uspijeli da pronađu osobe koje su iskasapile moju porodicu, istraga se otegla, tragovi izblijedeli, elan nestao i u jednome trenu slučaj se samo ugasio. Oni me uvjeravaju da policija još uvijek radi na tome, no slike moje mrtve porodice su uredno ušuškane, zajedno sa brojnim nalazima i sada negdje u mraku počivaju u prašnjavoj tišini.
Meni ne smeta. Štaviše, neka ih tako, neka ostanu u tami i prašini. Čini mi se da je tako najbolje, da tako imaju miran počinak koji vodi u vječnost. Ne bih volio da ih uznemiravaju, ne bih volio da ih opet povlače kroz blato i izmet koji jesu današnji mediji.
Nikada nisu uspijeli da pronađu osobe koje su iskasapile moju porodicu.
Ja jesam.
Sretnoga li dana. Tako je i počelo sve ovo, tada je jedan čovjek kojega nema spoznao razlog zbog kojega je ostavljen da postoji od sila mnogo viših.
Nije sada ni bitno kako sam ih našao, niti kada, niti gdje. Važno je da ih jesam našao, i da sam im presudio za grijehe koje nisu oplakali.
Gospode kako sam samo uživao dok su lagano umirali, cvileći poput pasa. Čak i dok vam se povjeravam, dok pišem ove sumorne redove, smiješim se. Čak i sada, sjećanje na njihove muke mi donosi zadovoljstvo. Njihovi krici i leleci, njihove bjedne molbe ispljuvane kroz slomljene zube i otekle vilice, užasnute oči ispunjene suzama. Posmatram svoje bijele ruke, naizgled obične, a uistinu krvave.
Nisam siguran, možda gledam u ruke čudovišta. Možda su ipak, na kraju, mučitelji moje porodice odnijeli konačnu pobjedu.
Učinivši da više počnem ljubiti smrt nego život, možda su oni počinili krajnje narušavanje moje ličnosti, moje sreće.
Pobjeđivali su i dok su umirali, no ipak su umirali. Kroz mene su oni našli put u pakao, njihov dom sa one strane pokrova. Pitam se dali su im ikada našli tijela? I ako jesu, sigurno nisu bili za otvorena kovčega.
Proklete im duše bila kao što je moja.
Krajnje je vrijeme da krenem, previše sam se udubio u razmišljanje, previše dopustio sjećanjima da lutaju. Previše vremena sam posvetio jednom običnom parazitu. Laganim korakom krećem i pazim da ne kročim pod svijetlost. Navikao sam na tamu, srodio se sa njom i dopustio da me obuhvati.
Na kraju krajeva, kao što već rekoh, moje postojanje je svedeno na dva ciklusa. Jedan je lažan i samo je nastup na sceni života, a drugi, drugi uvijek počinje sa tamom.

Autor:Ljubiša Malenica

Fotografija: flickrl.com