Dvanaest podvodnih grobova

Svaka dečakova kost je sahranjena na različitoj morskoj obali. Vetrovi koji ih gule stvaraju zvuk violine preko čijih se žica svira prstima. Njegove kosti izranjaju iz vode. Poput stena kad se približi oseka. Pesma kostiju leti preko talasa, uspevajući da ni u jednom trenutku ne dotakne njihov mermerno beli vrhunac. Kožu na kičmi guli Sunce, a ptice je, kao što to čine sa ulovljenim crvima, raznose u haotičnim pravcima. On nije mrtav. Primarna odlika Bogova je da njihov duh odoleva smrti. Kao što delfin odoleva nemirnom moru. I na njegovoj sahrani, on je bio jedini prisutni svedok. Nije se plašio gledajući kako mu se telo komada poput slavskog kolača i zakopava u najudaljenije obale. Njegova sahrana se vršila paralelno, istovremeno, samo u različitim krajevima svemira. Ali za njega to ne predstavlja problem. Glavna je odlika Bogova da su sveprisutni. I da odolevaju dogmi prostora i vremena. Istina je da su njegove kosti raspoređene u dvanaest podvodnih grobova. I da on svakog časa počiva u svima njima istovremeno. Ali da, uprkos svom odlasku, motri na more i pazi da niko ne naškodi njegovim grobovima. Grobovima koje je stvorio da se oslobodi uspomena. I činjenice da je sve objašnjeno brojem jedan. Da je šest plus šest jedan. Sve počinje i završava se sa jedan. Jedan sanduk. Jedno more. Dvanaest Bogova koji su jedan. Jedan mrtvački sanduk sa dvanaest duša koje su jedan. Ako je Bog besmrtan, a poželi da umre, da li se onda njegova besmrtnost opovrgava ili njegova moć nije dovoljno velika da prebrodi sopstvenu sudbinu? Za njega je ovo pitanje samo način da objasni paradoks. Paradoks mora i njegovih vetrova što od kostiju načine instrumente. Paradoks grobnica urezanih u kamenito vodeno dno. I naposletku, paradoks sopstvenog ludila što ideju o prolaznosti održava, pridajući joj važnost. Ali niko ne može biti tako svestan prolaska kao onaj kome je darovano neprolazno. I u njegovim je očima sublimirana sva prolaznost sveta. Zato su Božje oči boje duhova. Boje mrtvih tela. Ne tako davno, pogledao je kroz zatvoreni prozor. Mraz koji je osećao polazio je iz sluzokože i odatle se ravnomerno rasprostranjivao i ka crtežima koje je naslikao čekajući roditelje da ga uzmu iz vrtića i ka krvnom sistemu. Blizu je more ispod balkona njegove kuće i dok još nije ni razmišljao o smrti, znao je da će tamo biti sahranjen i odnesen u širinu koja je ovde cepala utrobu. Sa neba ga gleda Boginja. Njegova saputnica. Sestra po oblacima. Majka po zakletvi svetu mrtvaka. Ako samo malo ispruži ruku, lako će dodirnuti svoju saputnicu, sestru, majku. Ona će ga obema rukama zgrabiti i tako će zagrljeni odleteti u smrt. Duga Boginjina kosa skrivala joj je obraze i ona je znala da može da zaplače. Nije plakala od kada je stvorila svet i podelila ga momenat u kom počneš i prestaneš da dišeš. I ako je ikada želela da plače, onda je to bilo sad. Međutim, njen bi plač povredio mladog Boga i znala je da on ne bi ostao veran svom jedinom ispravnom putu. Donela mu je Mesec. Njihovi putevi su putanje leda i kiše. Boginjino mesto je duboko pod zemljom. U carstvu mrtvih. Bolu je potrebna predvodnica. Ali uloga mladog Boga je sasvim drugačija. On mora da prenese Mesec do dalekog ostrva. Tada će mu oči zadobiti boju. I ponovo će videti. I još više od toga. Sa svog će ostrva moći da pronikne u srž vatre i peska. Moći će da čuje pesmu svojih kostiju kroz okeanske milje. I nervi će mu igrati tango svaki put kada proleti galeb. Kada na vrhu palme procveta plod kokosa. I to mu je poklonila saputnica. Sestra. Majka. Da bi se na miru vratila svom kraljevstvu. U carstvo mrtvaka.

Autor: Marko Jović

Fotografija: inyminy.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.