Dno površine

znam da su jutra bila bolja kada sam se budio pored tvog osmeha,
da su ove noći poništavali tvoji zagrljaji,
da su tvoje konstrukcije rečenica odlagale ove staklene posudice,
ali nagomilala su se sva ta poništavanja i odlaganja.

potisak je potisnut.
ravnoteža je nepostojeća.
baš kao mi baš sada.

ova povremena konvulzija maseteričnog mišića kada mi sirene zatrube
nakon četvrte caš(ic)e će ti reći sve o onih milion šibica koje sam potrošio
na tebe u mojoj gustoj četinarskoj šumi,
iako sam izgleda,
pokušavao da upalim vatru na provali oblaka,
i kasnije uzaludno pokušavao da te izgradim kao da si enkidu.

na kapcima mi piše da istražujem dubine melanholije svake večeri
jer oči govore više nego reči,
ali kažu da ne veruješ svemu što pročitaš
jer se možda gušim u jačini mračnih vetrova
ili replikama širine tvog osmeha,
ili vibracijama tvojih nekadašnjih pokreta stopala po ispucalom pločniku ovog grada,
iako zapravo dodirujem samo dno površine
svake naredne sekunde
i one sekunde posle nje.

a dok se šupljina sve više ispunjava
i nebo sve više urušava,
ova tečnost nastavlja da mi šalje poruke utehe
uz stav one sada nepostojeće osobe koja je stajala
pokraj mene u tim delićima sekunde.

sve se završava u suzama,
a ja bez tebe samo u posudama.

 

Autor: Mladen Marinković
Fotografija: Carmen Marxuach @Unsplash

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.