Dan kad je Slavko prestao da želi

Bio je to dan kada su se očevi vraćali sa robije.

Sjećam se, mali Slavko je uvijek bio radoznao u pogledu svog oca. Otac mu je odveden na robiju nedelju dana posle njegovog rodjenja. Uspio je da ga pridrži par puta i poljubi u male rumene obraze, prije nego ga je tadašnja milicija strpala u maricu sa dvadeset drugih ljudi. Od tada, ni traga ni glasa Slavkovom ocu. Slavko je često bio tužan zbog toga. Često bi odlazio na vrhu brda iza njegove kuće, sjedio ispod ogromnog bora i razmišljao da li bi mu djetinjstvo bilo drugačije da je njegov otac bio tu. Nekad, mogao je da osjeti velike hrapave ruke svog oca kako žuljevitim dlanovima prelaze preko njegovih i dalje rumenih obraza.

Ni ostala djeca nisu imala očeve. Svi su bili odvedeni prije tačno sedam godina.

Slavko je uvijek molio svoju baku da mu govori o ocu. Babi bi uvijek polazile suze na oči pričajući svom unuku o njenom sinu. Slavko je bio još tužniji kada je morao to da gleda, ali duboko u njegovom srcu riječi kao što su: dobar, plemenit, radan, pošten, pun ljubavi, pravi otac, pravile su lom i doživljavao je ono što bi ljudi nazivali “sreća”. Mali Slavko je želio. Želio je samo jedno, da njegov otac dodje i pomazi ga još jedan put sa hrapavim dlanom po licu. Želio je to tako žarko da je noćima provodio vrijeme na prozorskom oknu njihove stare kuće moleći se zvijezdama i mjesecu da mu vrate oca. Čak je i jednoj zvijezdi dao njegovo ime. Čisto da može da ga vidi kad god poželi.

Svoj drugoj djeci, Slavko se hvalio kako će da provede sve trenutke koje može sa ocem kad se vrati iz izgnanstva. Ponekad bi toliko pričao o tome da bi drugoj djeci dosadio i napuštali bi ga odlazivši da igraju fudbala ili žmurke. Slavko je nastavljao da sjedi na kamenu pričajući sebi izmišljene priče o odlasku na pecanje sa svojim ocem.

Bio je to dan kada su se očevi vraćali sa robije.

Sva djeca su se sjatila na željezničku stanicu da dočekaju svoje nikad vidjene tvorce. Sva lica su bila okupana srećom, ali samo je Slavkovo lice nosilo i suze sa sobom. Plakao je od sreće, bio je omamljen, jer njegov heroj će se upravo iskrcati na stanici i započeće nova era života za njega.

Malo potom, voz je stigao. Ogromna lokomotiva zaustavila se ispred stanice, ispuštajući ogromne bijele zidove dima. Tišina je bila kao na sahrani. Sva srca su kucala u ritmu, kao jedno. Brzo, jako i srećno. Male dječije ručice držale su njihove male kape, a u kapama slike svojih očeva. Polako, jedan po jedan, očevi su počeli da izlaze. Brzi koraci, bacanje torbi i trčanje u zagrljaj obasuše željezničku stanicu u momentu. Svi su trčali na sve strane. Mali Slavko se peo na prste svakih par sekundi ne bi li ugledao lice sa slike koju je držao u ruci. Desetine lica, nijedno nije ono sa slike. Ali, slika mu nije ni trebala, on je znao da će osjetiti kad čovijek koji je zaslužan za njegovo postojanje izadje.

Ostala djeca koja su se sastala sa svojim očevima počeše da odlaze kućama. Davor je prošao pored Slavka, držeći svog oca za ruku, sa obije svoje i tiho prošaputao:

-Gdje je tvoj otac, Slavko? – upita ga.

-Sad će. Sad će. – reče Slavko drhtavim glasom sa suzama u očima. – Ima još ljudi u vozu, gužva je. Sad će on. – završi, a suza se slivala niz njegove obraze.

Nakon desetak minuta, Slavko je bio jedina osoba na stanici, osim mašinovodje i konduktera. Vrata od voza su se zatvorila i svijetla ugasila. Slavkov otac se nije vratio kući.

Od tog dana Slavko je odlučio da prestane da želi, da prestane da se nada, jer, smatrao je, nada i želja ne mogu da donesu ništa u životu sem razočarenje. Mali Slavko nije želio punih osamnaest godina. Sve do dana kada je upoznao Marijanu.

Ali, to je sasvim druga priča…

Autor: Dejan Popović

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar