Subota, nedjelja ili ponedjeljak, svejedno je. Kada strašću stvaraš dane Ti živiš i radiš sve nedjelje, obožavaš i one nekada teške ponedjeljke. Budiš se sa suncem, pogledaš kroz prozor i pozdravljaš novi dan. Razbudiš se u trenu i obožavaš jutra i večeri. Liježeš sretan, budiš...
listopada 2020. 21:34 Uvijek sam maštala kako će naš ponovni susret biti senzacionalan, na nekom posebnom mjestu (po mogućnosti uz zvijezde, pun mjesec u vodenjaku, i po još većoj mogućnosti u siječnju). Sva moja savršena sanjanja o susretu nad kojim bdije vojska mliječne staze, pretvorila...
- Kristina? Opet si došla. - Jesam. Je l ti smeta? - Ne mogu da zabranim nekome da uđe u kafić. Nije ovo moj privatni posed. Ja samo radim ovde. - Zorane, htela sam da te pitam...
Evo dvoje ljudi koji nisu veseli i srećni! Čim sam ih ugledala kroz izlog ušuškanog starinskog kafića kakav se u Beogradu može naći jedino na Vračaru, shvatila sam – evo zašto sam, naizgled besciljno, lutala do sada. Još jedan u nizu dokaza da treba da slušam...
Pre desetak godina, u periodu kada sam bezuspešno pokušavala da zatrudnim, šalila sam se da ću jednostavno da ukradem bebu u nekom tržnom centru. Prošetaću svojim omiljenim mestom i prisvojiću neko zaboravljeno dete. Moja borba je potrajala, a želja da dobijem dete ostvarila se tek mnogo godina kasnije. I...
Već dugo neke stvari radim iz inata. Napišem nešto ljutito, istresem iz sebe sve što me muči, a onda stisnem delete. Izbacim iz sebe svemir nemira, duboko udahnem i nastavim dalje. Sam Bog zna, koliko je moćan taj osjećaj. Koliku snagu ti da spoznaja, da možeš istresti iz...
Evo nekoliko meseci kako započinjem ovu priču, kojoj ne znam ni početak niti kraj. A možda kraj i nema, ko će ga znati? Ovo je priča o zaboravljenom biciklu. Gde se nalazi, neću vam reći, neka ostane tamo gde je, moj nije a sigurno nije ni...
Desi se ta situacija. Neka. Koja god. Pogodi te kao da si tanja od flis papira. Znaš da toliko gorih stvari ima, ali ti je taj tvoj kamen na duši težak sto kila. I ne mozeš protiv toga. Ne mozeš ništa. Bezbroj misli u glavi...
Nije da si mi na pameti. Samo se setim: dovraga, nisam ti sve ispričala. Pa mi se sakupe reči na vrhu jezika, a kuda ću s njima? Kome da ih prospem kad me niko ne poznaje? Zaboravim se katkad, udahnem, pa zaustim i eto iznenađenja kad vidim da te...
Bio je to jedan od lepših trenutaka. Krov zgrade, kafa, prepuna pepeljara, fotografisanje i knjige, lutanje po gradu. Gotovo da sam mogla da nas zamislim u toj garsonjeri na petom spratu. Kako čitamo poeziju, kako mi grizeš usnu, kako se žvrljamo bojama, kako kuvamo zajedno i gledamo...