Čarobni napitak

Bilo je rano proleće kada je počeo da se suši. Sušio se kao muškatla koja pokušava da pusti korenje u vrelinu pustinjskog peska. I nije neko poređenje, ali je prvo koje mu je palo na pamet dok je u ogledalu posmatrao suvu, blago naboranu kožu lica za kakvu još uvek nije imao dovoljno godina.  Dok je drveće u njegovoj bašti rađalo svoje prve pupoljke, on je venuo. Grlo mu je ostajalo neprirodno suvo i pored još neprirodnije količine vode koju je puštao da se niz njega sliva – jedva da je moglo da pusti kroz sebe nekoliko obimnijih rečenica; o pevanju da i ne govorimo. Protrljao je slepoočnice smežuranim prstima, pa kažiprstom povukao desni očni kapak naviše. Činilo se kao da su mu i očne jabučice uvenule – u njima nije bilo sjaja, suza, ičega što bi nagovestilo da su na bilo koji način žive; kao da je nešto u njima, ili nešto iza njih, jednostavno presušilo. Nestalo. Isparilo u kosmos. Takav, gotovo progutan od strane prevelike košulje i pantalona već odavno širokih za njegov sve uzaniji struk, sa kožom tankom, suvom i bledom poput hartije kojom će neka domaćica založiti vatru, izgledao je kao kakav sasušen list. Požuteo, sparušen listić što je sa ko zna kog drveta doleteo u neko pogrešno proleće. Pogledavši se u ogledalo još jednom, kao da se nadao da će se odraz u poslednjem trenutku promeniti, naglo mu okrenu leđa. Budeći usnulu prašinu u praznoj sobi, drvena vrata uz tresak su se zatvorila za njim.

„Zanimljivo… Nekoliko meseci, kažeš? Da, stvarno, baš izgleda kao da veneš… Kao biljka bez vode…“ Seoski vrač (koji je, istini za volju, sam sebi dodelio tu titulu) pomno je posmatrao gosta kroz napukla stakla naočara. Klimao je glavom levo-desno. „Ne valja, ništa ne valja“, tumačio je gost u sebi mimiku jedinog lekara koji mu je trenutno bio dostupan. „Nije dobro, nije… Ali mislim da može nešto da se uradi. Nisi ti, momče, još za staro gvožđe…“ Mrmljao je nešto sebi u bradu, iritantno nerazumljivo, kao što to čine stari ljudi koji veruju da su prisvojili bar polovinu mudrosti ovoga sveta. Pogrbljen, pridržavajući se za police pretrpane kutijicama sa smrdljivim mastima i bočicama punim raznobojnih tečnosti, odgegao se do skučene ostave koju je voleo da naziva laboratorijom. Nekoliko minuta iz male prostorije dopiralo je zveckanje stakla i zvuk prelivanja tečnosti iz jedne posude u drugu. Zatim, nežno mućkanje, i koraci lekara koji se vraćao svom doslovno uvelom pacijentu.

„U ovoj bočici ima dovoljno napitka za nedelju dana, i vrlo je važno da ga rasporediš tako da svakog dana piješ po jedan gutljaj“, proučavao je tamnocrvenu tečnost u staklenoj flašici, kao da želi da se uveri da nije smućkao pogrešne sastojke. „Počećeš da ga piješ u noći mladog meseca, što je sutra uveče, i uzimaćeš po gutljaj svake naredne večeri. Ali, upamti – moraš ga piti kraj reke, ispod dvestagodišnje vrbe. Samo tako će delovati. Ajd’ uzdravlje!“ I kao da je naglo uskočio u drugu vremensku dimenziju, u kojoj ne postoje pacijenti koji venu ni čarobni napici koji ih vraćaju među žive, seoski vrač nataknuo je na nos svoje prašnjave naočare i vratio se čitanju neke stare, memljive knjige. Bolesnik se na vratima umalo nije sudario sa nekom devojkom koja je, sva uzbuđena i užurbana, uletela u prostoriju. Zamišljeno je izašao napolje, zagledajući bistru tečnost u pokušaju da otkrije na šta ga bojom i čistoćom podseća. Ne, nije krv… Možda domaće crveno vino… Ili onaj kiselkasti sok od borovnice koji je baka davno sipala u staklene čaše sa nacrtanim cvetovima na ivici…

Čuo je kako se čudotvorni lek mućka u bočici koja se tumbala u velikom džepu velike jakne dok je žurno išao ka starom drvetu. Nikada mu nije bilo potpuno jasno zašto je vrba tužna. U ovom trenu, činilo mu se da je tužna baš zbog njega, koji se od jučerašnje posete vraču osušio još više. Kao da je pukim slučajem uspeo da preživi požar, kosa mu je preko noći poprimila žućkastu boju nagorele trave; dirnete li je, nestaće – ostaće vam u rukama samo još uvek vreli pepeo. Oči su ga neugodno peckale. Stalno žmirkajući, kroz mrežu sasušenih trepavica ugledao je svoje odredište. A pod njim, na trošnoj klupi nevešto sačinjenoj od stare daske i dva trula panja, devojku čija su se ramena neprirodno tresla dok je sedela i gledala ka reci. Nikada nije bio obožavalac mešanja u tuđe probleme, ali ovog puta morao je da, bar za neko kratko, pristojno kratko vreme, postane njihov deo. Mesto pod vrbom bila je polazna tačka za njegovo izlečenje, a do njega mu je svake sekunde bilo sve više i više stalo.

„Izvini… Khm… Izvini, mogu li da sednem kraj tebe?“, i sam glas zvučao mu je suvo. Opran veš koji je predugo stajao na suncu. Livada na koju mesecima nije pala kap kiše. Dovoljna je jedna zalutala iskra, pa da sve nestane u plamenu.

Mlada žena, čija su ramena i dalje nekontrolisano podrhtavala, okrenu glavu ka pridošlici: „Naravno, naravno, samo izvoli…“ Izgovorila je to sa spontanim osmehom, mada su joj se niz lice u mlazevima slivale krupne, blistave suze. Kao da je neko nekada otvorio branu negde duboko u njoj, a voda je, ko zna koliko dugo zadržavana iza nje, najzad slobodno pokuljala, bez ikakve namere da uskoro stane.

„Nešto nije u redu? Neko te je povredio?“, nije želeo da se upliće, ali reči su same pronašle put napolje, u svež večernji vazduh. Nikada ranije nije video toliko snažan kontrast na samo jednom licu. On, on je makar bio ujednačen u svojoj čudnoj bolesti – sušio se spolja, venuo iznutra, nestajao fizički i duševno; devojka kraj koje je upravo seo nosila je na sebi tihu lepotu koja izaziva radost u onome ko je posmatra, i u isto vreme širila oko sebe neizdrživu tugu. Njen smešak delovao je ljubazno i iskreno, ali nije nimalo smetao bujici suza koja je nastavljala da kulja niz blede obraze.

„Ne, ne, sve je u redu…“, odgovorila je, sklanjajući sa lica pramen kose vlažan od suza. „Ja sam prosto… takva. Takva je priroda moje… bolesti.“ Upitno je podigao pepeljaste obrve – neprijatno zatezanje sasušene kože nateralo ga je da ih istog trena spusti. „Znaš, ja… ja jednostavno plačem. Skoro godinu dana ja prosto… plačem. Ne znam zašto… Mislim da niko ne zna. Ali… tako, eto, ne mogu da prestanem. Ne umem da objasnim, ali kada me pitaju šta mi je, boli li me nešto, obično kažem… Boli me duša. Boli me… život. Glupo, zar ne?“ Podigla je mokro lice ka nepoznatom čoveku, a na usnama joj je igrao iskren devojački osmeh.

„Hoćeš da čuješ nešto mnogo gluplje od toga?“ Klimnula je glavom; prozirne kapi lako su skliznule sa njene brade i nestale u mekoj tkanini haljine. „Ja se sušim. Sušim se kao muškatla u pustinji Sahari. Ali vrač mi je dao čudesni lek koji će me izlečiti za sedam dana.“ Dok je izgovarao naglas svoju priču, zaista mu je zazvučala kao budalaština. Devojka se prigušeno zakikotala na poređenje bolesnika sa uvelom muškatlom, ali je smeh nestao pri pomenu vrača i magičnog leka. Spustivši pogled, primetio je da je prstima jedne ruke pažljivo grlila malu staklenu bočicu zatvorenu čepom od plute. „Izgleda da smo dobili istu terapiju“, prozborila je pomalo tužno, kao dete koje se miri sa činjenicom da prehlada nije prošla sama od sebe i da će sirup protiv kašlja biti gorak, a injekcija bolna. „Rekao je da bi trebalo da prođe za nedelju dana… Ako ne prođe… Nema mi leka.“ Tankim prstima je izvukla čep i primakla napitak nosu. „Miriše na zovu. Volela sam da pijem sok od zove kad sam išla kod bake i deke kao devojčica… Domaći. Punu čašu, uz kolače sa vanilom.“ Dosledno je pratio njene pokrete. „Moj podseća na borovnicu… Ko zna šta stari čudak stavlja u svoje lekove… Mora nečim da prikrije miris tajnih sastojaka“, pokušao je da se našali. „Pa, živeli!“, podigla je uvis flašicu sa spasonosnim lekom, prinoseći je bočici koju je držao čovek kraj nje. U vedroj noći pod žalosnom vrbom, zvuk zveckanja staklenih površina rasuo se po njegovim uvelim dlanovima, i po svetlucavim kapima na devojčinim mekim obrazima. Nakon što je pustila da joj se propisana doza slije niz grlo, pažljivo je zatvorila flašicu, i počela da govori o nebu. O tome kako nerazumljivo mnogo voli da posmatra oblake, da razotkriva njihove nepostojeće oblike, da zamišlja kakav li je osećaj gledati ih iz aviona. Bilo je neke čudne sete u njegovom glasu dok je tiho izgovarao „I ja isto.“

I narednog dana, i onih koji su ga verno smenjivali, na klupi kraj reke sedeli su čovek koji vene i uplakana mlada žena. Dok su ispijali gutljaj po gutljaj svojih čarobnih napitaka, pričali su o ljudima i svemiru, o oblacima i sazvežđima; rečima listali požutele knjige koje su čitali kao deca; kopali po nanosima sopstvenih snova i razmenjivali ih poput strastvenih kolekcionara starih novčića. I, kao što je mudri vrač i predvideo, sa svakim narednim gutljajem uvelom čoveku vraćala se stara svežina, i nevidljiva kiša napajala je životom umrle cvetove u njegovim očima; što je staklena bočica bivala praznija, devojčine suze lile su sa sve manjom snagom, kao da je neko, tamo duboko u njenoj duši, malo po malo strpljivo zatvarao tešku branu. Kada je mesec narastao do četvrtine svoje lepote, uvelih ruku i sasušenog pogleda više nije bilo, a nestao je i veo blistavih kapi koji je skrivao mlado lice. Ostalo je samo mnogo nezavršenih priča o snovima i zvezdama, priča koje je tek trebalo ispričati.

„Eh, stari druže… Nema tog čoveka kojeg seoski vrač još nije izlečio…“, skriven u polutami svoje laboratorije, stari čudak milovao je leđa olinjalog crnog mačka. Dok je životinja uporno pokušavala da podmetne glavu pod dlanove svog gospodara, vrač je, trudeći se da mu ruke što manje drhte, u staklene čaše sa nacrtanim cvetovima po ivici pažljivo sipao posluženje za starog prijatelja, koji je svakog časa trebalo da stigne. „Za njega, sok od zove, za mene – od borovnice… Eh, Lucifere, moraćemo opet u nabavku…“, konstatovao je sa ne previše entuzijazma, gledajući poslednju kapljicu crvenkaste tečnosti kako napušta veliku staklenu bocu, sa čije se požutele etikete nikakvi natpisi više nisu mogli pročitati…

Autorka: Dijana Jelenkov

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča Čarobni napitak izdvojena je na konkursu „Promena“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.