10 jul BLISKI STRANCI  

Njoj sam zahvalan na materijalu života.

Ništa tog dana nije dalo naslutiti da će biti poseban. Činilo se kao da ću ja, i dešavanja oko mene, ostati na istom kolosijeku. A onda se desilo to da sam vidio nečiji drugi ustaljeni kolosijek, što me potpuno izbacilo iz mog.

Tog ugodnog, vrućeg, ljetnog poslijepodneva sam sjedio sâm za stolom na terasi mirnog kafića na obali Jadrana, u Italiji, po prvi put na Čizmi. Bilo je tako mirno da su se samo čuli valovi kako se odbijaju od stijene nekih dvadesetak metara ispod, i kad približim čašu – šum mineralne vode. Nekih šest stolova od mene sjedio je čovjek u kasnim srednjim godinama, s gitarom u rukama, i svirao neke lagane melodije koje kao da je sama priroda stvarala; njegov malo promukao glas je išao u prilog kvalitetu sveukupne izvedbe. Imao je dužu kosu i nešto brade, oboje poprilično sijedo. Nosio je šešir koji mu se nakrivio prema nazad, ali se nekako držao kao da nije htio da spadne sa te glave. Još je na sebi imao bijelu košulju i kratke tamnoplave hlače sa mnoštvom naslikanih ribica. Iako ne mogu sa sigurnošću reći da li su to bile njegove pjesme, volim misliti da jesu. Bilo kako bilo, on ih je iznosio s velikim osjećajem, uveseljavajući nas prisutne, hraneći našu dušu. On je vjerovatno u poslovnom dogovoru s gazdom, te će biti plaćen, lagano sam sebi zaključio. Toliko je izgledao spontan on a i njegov performans, da mislim da bi bilo bučnije, odnosno manje mirno, da on taj dan nije bio tu. Pored mene je tu još bilo možda i dvanaestero gostiju, koji su se rijetko čuli, iako neki nisu sjedili sami kao ja. Vjerujem da su poput mene, uživali u blaženstvu. Svaki put kad bih prinio mineralnu k ustima osjetio bih ugodno prskanje po gornjoj usni i nosu, i dok mi gutljaj prolazi kroz grudi i stomak, onako srećno odahnuo.

U svoj toj mirnoći i uživanju, krajičkom oka sam je primjetio kako dolazi na terasu, te ulazi u unutarnji dio kafića. Uslijed stanja u kojem sam se našao, trebalo mi je trenutak-dva više nego inače da se uključim u stvarnost te da počnem malo pratiti nešto što bi me itekako moglo interesirati. Ona kao da je bila u prvi mah doživljena s moje strane kao dio repertoara koju su mi pružali čovjek s gitarom, more, ugodna temperatura, mineralna voda, neovisnost. Zaista ju je moj um i doživio kao takvu. Da sam je negdje prije tog dana bio sreo na ulici ili u nekom drugom, manje ugodnom ambijentu nego što je bio taj u tom trenutku, izbrisao bih sve oko sebe, ljude, zgrade, kuće, cvijeće u koje sam se toliko puta znao zaglediti i diviti se toj strukturi. Svu svoju pažnju bih u takvom scenariju uputio njoj, jer ona ništa manje ne bi ni zaslužila. Sada je slučaj bio malo drugačiji, ali je ipak polako ali sigurno kupovala moju pažnju bezimenom valutom kojoj bi bio grijeh prilijepiti jednorječno ime.

Maločas sam se bio nalazio u bezvremenskom stanju. Bio sam potpuno opušten, čak sam i samog sebe zaboravio. Bio sam otkačio um i pustio ga da lebdi u atmosferi koju on nikako nije mogao zamisliti. Kada se u toj atmosferi pojavilo još nešto nezamislivo, lebdenje je prestalo, ali ugodnost je itekako još uvijek bila tu. Počeo sam brojati u nekim intervalima dosta većim od sekunde ali dosta manjim od minute; od bezvremenskog stanja ka stanju u kojem mjerim vrijeme. Tiho je ušla, a isto tako izašla – bila je bosa. Kad je preko terase otišla van na put, shvatio sam da još brojim, doduše malo brže i neodređenim matematičkim redoslijedom. Odavala je utisak kao da tu često dolazi, iz ovog ili onog razloga, te me je to uvjerilo da ostanem gdje jesam i da ne idem za njom, iako je jedan dio mog uma koji se brine za smišljanje otišao za njom i pratio je na raznorazna mjesta. Obradovalo me je što sam bio nekako siguran da ću je opet vidjeti. Naručio sam još jednu čašu mineralne vode koju je ljubazni konobar još ljubaznije donio i stavio pred mene, a onda sam izvadio iz džepa mali blok koja sam bio kupio prije par dana i u koji još nisam ništa napisao. Tada se činilo kao pravi i dostojan trenutak. Odlučio sam da opišem nju.

Ruka mi je zadrhtala i ja sam se našao na nogama, pitajući se zašto ne sjednem, tijelo mi je bilo uspravnije i odlučnije da se pokrene nego ikad. Da li mi je nedostajalo zraka ili zapremine pluća – ne znam, ali nisam normalno disao. I nekako mi se svidjelo to stanje, pravio sam korak za korakom, izuvši se pritom da bih osjećao isto tlo kao i njeni tabani maločas. Naknadno usađeno rasuđivanje u meni je postavljalo pitanja tjerajući me da stanem, a divlji instinkt se samo smiješio i išao naprijed – ka užitku.

Znao sam da sam je sustigao i prije nego što sam je zaista sustigao, osjetio sam je kroz tabane svoje i kroz nos. Zastala je bila u uskoj uličici između poprilično starih zidina čiji su graditelji već odavno stanovnici podzemlja. Stajala je meni okrenuta leđima, glavom pognutom ka tlu i rukom kojom kao da je pridržavala tu glavu po kojoj se nešto teško motalo, naizgled. A ja, ja sam stajao iza nje petnaestak metara, ne znajući šta da uradim, ali uživajući svejedno. Uživao sam gledajući nju u toj crveno-bijeloj haljinici, golih ramena prelijepog tena, idealnog reklo bi se. Da li zbog mog disanja i skroz bez razloga, ona se okrenula i pustila pogled na mene koji nije bio ni tužan ni sretan, niti označen drugom emocijom, nego je bio njen, meni do tad nepoznat. Zagrlila me pogledom, i ukočila tu gdje jesam. Gledali smo se. Gledali smo se i shvatali, a pritom i približavali fizički. Najljepše korake svoj života sam napravio prelazeći tih par metara i našao sam se pred njom, pred njenim tijelom, pred životom. Podigla je svoju ruku, i stavila na moju lijevu slijepoočnicu, priključivši se tako na mene još više. Nisam znao značenje tog čina ni da li ga je uopšte imalo, ali izgledalo je tako spontano kao da ni ona nije znala šta radi. Odgovaralo nam je neznanje, i nismo htjeli da učimo jer nam je dovoljno bilo ono sa čim smo na ovaj svijet došli. Stavio sam svoju ruku na njeno lijevo rame. Spustila je pogled na moja stopala i nasmiješila se, vjerovatno što su bila bosa kao i njena. Njena se glava s valovitom, mirisnom, smeđom kosom, spustila na moje rame, te me ona lagano rukama omotala, nakon čega sam i ja nju zagrlio stisnuvši je uz sebe do granice boli. Ispustila je glas koji je značio da joj odgovara.

Sklonili smo se s puta prolaznika i našli se u uskom prolazu između dva stara objekta. Više nismo disali, nego udisali jedno drugo, hranili se našim mirisima. Položio sam svoje ruke na njene bokove, osjećajući tako lagane vibracije, osjećajući da u rukama imam život. A oko mog struka je bila jedna njega ruka čija toplina je bila snažna da sam osjećao kako me poput najoštrijeg sječiva sječe na pola – samo što tu nije bilo boli nego radost u komadanju. Drugim gornjim udom me je držala oko mog vrata, dok su naša priljubljena čela dozvoljavala mozgovima da se shvate, i dogovorili su se kad će usne da se približe. Poljubili smo se mirno, sočno, svevremenski! Kontrole više nije bilo. Onako poprilično stisnuti među dva zida, stojeći, naše ruke i noge su se međusobno tražile i pronalazile, pa gubile, pa opet pronalazile druge dijelove i površine tijela, smijući se pri svakom pronalasku. Nije nam puno trebalo da najsnažnije i najvrijednije blago pronađemo, i da iz njega izvadimo krune jedno za drugo, da budemo kralj i kraljica, da vladamo nepreglednim prostranstvima, sjedeći na tronu jedno do drugog, s rukom na ruci – besmrtni.

Naposlijetku smo krune skinuli i položili na put gdje će ih drugi naći i stavljati na svoje glave.

Vidio sam njena leđa, kako se udaljavaju polako, ali jasno. Gledao sam kako se iz trenutka u trenutak smanjuje, i nisam je zvao, nego sam shvatao, i bio spokojan, zamišljajući živote onih koji su podigli zidove među kojima sam se nalazio.

Melvin Porčić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Bliski stranci“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“)