Biti bucmast nije grijeh

Pretilost je ušla u fazu epidemije – tako govore debeli crni naslovi novina zapadnog svijeta, a po upravo tom fenomenu, i mi imamo potpuno pravo smatrati se dijelom tog prežderanog i debelog Zapada, gotovo neizlječivo bolujući od niza posljedica viška kilograma, umornih tijela, uhranjenih odviše kaloričnom hranom, u maniri naslijeđenog  ponašanja naših pradjedova. Kao da prejedanje  tješi povrijeđeno osjećajno biće,  pronalazeći mnogobrojne, vrlo vjerodostojne izgovore za svoju ovisnost.  Ratujući s razumom i svim ostalim.  Usporedivši mlado ljudsko tijelo što se prejeda s deblom stabla, dobivamo krošnju koja vene i otpušta lišće prije no što se razlistala. Pa sklad  korijenja i krošnje biva izgubljenim, zbog slabe emocionalne karike.

Nekada davno, kada sam se valjala cestom do škole, a po tradiciji ovog  dijela svijeta, to je svakodnevno trajalo kilometrima amo i miljama u povratu do kuće, bila sam jedino debelo dijete u generaciji i vukla svoj pionirski križ podrugivanja ostale djece strpljivo, ni ne znajući za Isusa.  No danas je taj problem posvema riješen.  Danas sam pretila žena, među većinom debelih žena, pa sam tako, valjda, zbog statističkih podataka o, recimo, sedamdeset posto populacije gojaznih osoba –  prosječna i normalna. Dođe cica na kolica!  Moje se tijelo u susretu s tamo nekakvim asketima ili anoreksičarima osjeća sigurnim, a ja samo spomenem Rubensovu Veneru ili  Meštrovićevu  stamenu ženu u slavu majčinstva.  Činjenica je da su moji osjećajčići bucmastog djeteta bili povrijeđeni, no to me dovodilo u situaciju da se potrudim na niz načina privuči ljude, istaknuti se i biti posebnom  i atkraktvnom na više načina vis a vi tog svog debeljuškastog tijela, što je toliko smetalo onima koji su se smatrali ili i bili drugačijima.

Naslijeđe je kažu važno, a činjenica je da su pra-žene, moje prabake i daleko dublje u povijest čovječanstva  prije svega bile smatrane ne „samo“  ženama, već tek dijelom onoga što je bilo gospodarstvo, dakle imanje, kuća, djeca.  Žena je bila tek dio paketa.  Bila je odana i skrušena supruga koja je svake noći bila spremna svoje tijelo odmotati iz ručno tkanog rublja i nešto pokrpanih širokih suknji te se poput pitome oranice prepustiti sijanju sjemena svoga muškaraca i jurcati uokolo poljima s trbuhom punim djece bar petnaestak godina svoga života.  Ta pramajka, osim što donosi na svijet druga mala tijela i tako nastavlja vrstu iz tko zna kojih, tajnovitih razloga, tri puta dnevno stoji pored šparheta i stvara hranu.  Noću, dok čeka da sjeme njena mužjaka poteče u njenu utrobu, da se on izvali pored nje na slamaricu i napokon zaspi, potpuno predan zapovijedi čipa ugrađenog u prostatu, mozak, sjemenike ili već neko tajno mjesto u njegovu tijelu  da ostavi potomstvo,  ona s mnogo brige razmišlja što će ubaciti u lonac kako bi nahranila  svu tu čeljad koju je donijela na svijet.  Rekli su joj, prije no što je otišla od kuće, da se to mora.  I crkva je to rekla.  I mater i baba, razmicale su svoje umorne noge otvarajući tako njemu toliko željenu stazu , njegov put, između mekih i nježnim bedara, razlog njegova postanka i opstanka, njegov na ovom svijetu sveti zadatak.  Opuštale su svoja tijela, otvarale svoje široke i snažne bokove bijesu, vatrenosti  i pasiji, goloj potrebi i snazi svoga čovjeka. Tako su imale status i kakvu-takvu sigurnost u društvu, tako su ga uspijevale zadržati kako bi im pomogao odhraniti potomstvo a ne krenuti na puteljke i živice ograđene bedrima nekih drugih žena.  U današnje vrijeme kažu da je staza do proslave zlatnog pira pozlaćena s prosječnih pedeset litara uvijek i nanovo svježe proizvedene sperme u tijelu zdravog muškarca.  Tko je tada o tomu razmišljao?

Dakle, dobre žene starine,  u stalnom pokretu, radeći i rađajući, života obilno zaslađenog seksualnim vragolijama, na kojemu im zavide suvremenice današnjeg potrošačkog, karijerističkog svijeta, te snažne  majčinske figure kuhale su žgance, krumpir i poparu a od repina lišća, trave i kojeg zrna kukuruza uzgajale i debelile svinje.  I jasno, jela se slanina.  Masno.  Kalorično.  Pune tave masnih, slasnih, prženih svježih jaja dok kokoši na dvorištu još kokokaču, dajući na znanje da ni one ne znaju je li prije jaje ili pile, ali svakako, za taj dan svoj su porod obavile!  E da bi tijelo čovjekovo izdržalo, da bi se cijeli dan teško radilo.  Pilo se domaće vino, pila se bistra, hladna voda s izvora ili iz blagoslovljenih sirotinjskih  bunara.  Znojilo se.  Ali – jelo se.  I nikada više hrana ljudskom rodu neće biti tako slatka, tako fina i dobra.  Jer mi, ljudi dvadeseti prvog vijeka zapadnog svijeta ništa ne radimo više.  Smatramo se misliocima, još malo pa ćemo svi biti stari grčki filozofi.  Što ne znamo mi, zna Google!  Mi, pretila sirotinja baš kao i ona zapadnjačka, napokon.   Ni hodati više ne znamo.

Odgovornost na vladama razvijenih i manje razvijenih zemalja je utoliko veća što sav taj oboljeli narod od projekcija i supstitucija koje liječi prejedanjem, prije no što krene  na dijete za mršavljenje, mora otkriti koliki su i kako bi trebali izgledati zdravi i normalni obroci hrane. Zaboraviti bakine velike lonce u kojima povrh raskuhanog povrća i komada nekog mesa ili slanine, svjetluca prst debele, crvene masnoće s mljevenom paprikom.  Te tek tada, nakon što prevare tijela da su sita, da se priviknu na normalne količine hrane koja im je potrebna za energiju i preživljavanje u nekretanju,  lijenosti i ono malo vježbanja, krenu u drugu verziju, ona koja topi salo, spašava njihovo srce ali i budžet ministarstva zdravstva. No, u međuvremenu, iz prve ruke, izvještavanje o pokušaju mijenjanja navika hranjenja je postalo veoma zabavno štivo.

Na primjer,  iz osobnog iskustva znam da lakše je debeloj osobi kada su svi u kućanstvu gojazni ili tek ugodno popunjeni. Tijela proširena slojevima sala nalažu da se u domu u kojem se kreću oslobode što širi prolazi. Nužnici  moraju biti veće kvadrature tako da debeljuca može izići iz svetišta u kojemu će ostavljati, kroz život, nekoliko tona grijeha, sve te nepotrebno unešene i uništene hrane, kemijski promijenje, jasno, mada izbljuvavanje iste može postati navika, no izbljuvci mogu oštetiti caklinu zubi, a od toga jasno, zubari imaju najveću korist. A kako tjelesno biće svakog čovjeka ima bar nešto lijepo, taj  element takozvane ljepote mora se isticati, pa zašto to ne bi bili i zubi.  Također, skučene smočnice mogu oteti okruglastu domaćicu s nekoliko stvari u rukama a hrana na štednjaku zagorjeti dok je netko ne izbavi, vadeći uska vratašca odlagališta praznih tegli i nagomilane rezervne hrane, za svaki slučaj.

No, kada je jedna osoba u kućanstvu pretila, nakon dugogodišnjeg razmišljanja,  prvih desetak godina nakon donošenja odluke o ne prejedanju, pronalazi načine kojima bi zavarala ukućane da ipak ne konzumira sve te ogromne porcije i sasvim nepotrebne količne jela, te da jednostavno unatoč gladovanju, tijelo ne gubi ni jedan jedini kilogram, čvrsto se držeći i ne popuštajući atacima razuma.   Osoba se razumno hrani, bar tako tvrdi.  Po uputama psihologa, psihijatra, nutricionista, televizijskih zvijezda, susjede Brankice i šifriranih poruka iz letećih tanjura.  Recesija koja je promijenila sve, a promjene trebamo da bi se prilagođavali i razvijali, jačali, hvala tom Zapadnom Zapadu i domaćim naprednim poduzetnicima, političarima i njihovim šogorima i kumovima,  koji su nas natjerali na razvoj i borbu te nas time ojačali. Nad našim će kostima, ponad naših grobova uvijek naći svježu i snažnu krv da im popravi prosjek oslabljenih tjelesa i nagona.  Da im popravi statističke podatke o natalitetu.

U današnjem prosječnom sirotinjskom domaćinstvu koje se ispodprosječno hrani,  jer je postalo ovisnik o dućanima a ne poljima s kojih se uvijek nešto moglo ubrati, tavana na kojima se nešto dimilo a sada više ne smije, s dvorišta na kojima je obitavala perad a više jok – ubaciti nešto slasno, svježe i fino u lonac, hladnjaci su poluprazni a ljudi nesretni jer nemaju s čim ići u ljubljene markete i supermarkete, uredne, sjajne i mirisne. Njihova tijela bruje bolovima izazvnim nebrojenim gladima i nezgrapnim hodom jer se ne mogu držati za tržna kolica i u njih ubacivati sve što treba i ne treba i tako liječiti svoje nesreće, jadove i muke, depresije i nostalgije za dobrim starim vremenima.  U polupraznom hladnjaku, upola manjem tijelu bijele tehnike no prije dvadesetak godina, koje je nekoć trajalo i pola stoljeća a sada si proizvođači ne mogu priuštiti takvu kvalitetu, jer bi inače tvornice propale i bile prodane pod gradilišta za nebodere s uredima za uslužne djelatnosti, svaki odrezani komad sira, kobasice, salame, svaka konzerva paštete ili mesnog doručka, nedostaje te se vidi upražnjeno mjesto na polici. Jer se kupuje malo.  Jer se broji svaki novčić. Važe se svaki gram. I pronicljivo oko ostalih članova obitelji sve vidi i prati.  Pa se tako jadnik koji (ne)pokušava smršavjeti mora dovinuti raznim smicalicama kako bi spasio svoj bucmasti i mladoloki obraz. I polako u njegov mozak se urezuje stravična istina – njegovo prežderavanje baca obitelj u dugove, minuse, očaj, osobni bankrot, obiteljsku propast a time i debeljenje konta ulagača u banke koje tako rado puštaju ljude da se zaduže. Uvijek se netko debeli, no na različite načine, na pametan način kao recimo igrač golfa kraj jezera u svom povećem dvorištu, ili pak kreten koji mu zarađuje puneći svoj frižider  onog što će mu narušiti zdravlje. Pa onda zarađuje i onaj tenisač koji lijepo živi od svoje farmaceutske tvrtke.  I privatne liječničke ordinacije u kojima nitko ne spominje posljednice.  Konzervirane, preslane, žnj kvalitete akcijske hrane za pušioničare.

Uveženi ugljikohidrati i masnoće i hrana općenito dopremljeni su na ove prostore jer i onoj sirotinji Zapadnog Zapada, postaju preskupi, mada se gurajući pod tu zastavu, stvarajući im dodatno tržište. Živjela konkurencija!  Živjele Akcije!  Kakvi prvi maj!  Živjela krepana domaća poljoprivreda i proizvodnja!  Što više i dulje bude umirala, to će više biti sjajnih i prepoznatljivih imena s televizije, časopisa, interneta!  Ministarskih, poduzetničkih i inih provizija te napokon i pomoći  ostatka europske cvilizacije.  Savjeta, seminara, novca!  A rješenje je u  pravilnom održavanju tijela zdravom hranom!  Od svega će čovjek odustati, no od hrane ne smije.

Hrana je lijek, ne prepoznaješ se ako si gladan, drugi te ne vole ako si nervozan zbog osjećaja gladi.  Ne samo za hranom.  Gladi za poslom, gladi za obrazovanjem, gladi za udobnom odjećom i kvalitetnom cipelom.  Gladi tijela za odmorom i osobnom slobodom izbora. Nahrane te sedativima i antidepresivima.  Kako su televizori manje više stalno uključeni, u vrijeme trajanja propagandnih poruka trk do kuhinje!  Juriš, sad ili nikad. Do ormarića s lijekovima!  Ponuđena televizijska smrt, grijeh i smijeh na malim ekranima, snaga izbora na  plazmi ili zaslonu, a između njih, strogo po uputi nekog iznimno pravilnog lica koje je plaćeno mali milijun da se nasmiješi s konja ili pak pokaže pohotno tijelo iz bazena,  mora se progutati  čips, salama, šunka i čokolada uz bocu gaziranog soka baš onog imena i baš tim oreoirzlebun redoslijedom, kao zaprimljenim razglednicama Poljske, Engleske, Srbije,  Njemačke ili Italije, ili jasno, SAD-a, ali sve redom globalne, jedinstvene. Cijeli svijet protiv jednog malog, gladnog svega, čovjeka.  Ma tko se ne bi predao pri tako moćnim nagovorima i izgovorima!

Jureći od televizora do  frižidera, dok ne završe sve te vrlo kreativne i podle poruke, a o njihovoj  uspješnosti  ovisi kvaliteta života tamo neke bogate ljenčine, odnosno vlasnika tvrtke,  umjetnika koji je osmislio poruku, ljepotana koji će se cerakati u kameru, cure koja će skinuti odjeću, televizijkog realizatora, režisera i kamermana i niza drugih osoba iz uslužnih djelatnosti, valja odrezati nekoliko zalogaja kobasice, trajne salame i slanine, pola glavice crvenog luka i na brzinu otkinuti koricu kruha, sve to uredno posložiti na daščicu i žurno se vratiti u sobu koju su sada već svi ukućani napustili, u partnerstvo s televizijom, u samoću i mir u uživanju najslađih zalogaja za kojima tijelo vabi, još od prošle poruke o konzerviranim finotama a od kojih će to tijelo u svom grobu biti balzamarirano i dulje vrijeme konzervirano od susjedova, koji iz uvjerenja ne jede tvorničko smeće s puno mljevenih starih čizama i umrlih snova.  E pa neka mu!  Između dva ubojstva ili u iščekivanju prvog poljupca para izgladnjelih, ožbukanih, botoksiranih i savršeno napudranih lica glumice i glumca ili pak i dvije glumičice, u stvorenoj napetosti i shvaćanju da i nije dobro biti situiran, osiguran, odnosno bogat, jer jadi dobro potkoženih ljudi tek su pravi i ogromni, u otkrivenoj spoznaji o vlastitoj sreći, treba dakle proslaviti i donijeti još ponešto na onu daščicu.  Komad štrudla, pite ili pak – da, sladoled! Ta život recesijske sirotinje je doista lijep!  Tu se rješavaju sve vrste gladi.  Trojednog kraljevstva ljudskog bića; uma, osjećaja i nagona.

Kada krađu hrane, zbog osjetljivosti, etike i stida ili pak srama treba skrivati, kada ukućani moraju žvijeti u uvjerenju da njihova pretila osoba ne može omršavjeti a gladuje,  te je sažalijevaju dok vuče i gura svoje masno i ogromno tijelo stanom, dok ne može ustati s poda ako je kojim slučajem morala kleknuti ili pak zatomljujući smijeh dok se poput slonića valja i uzima zalet da bi se iskobeljala iz neke nezgodne fotelje ili oniskog otomana.  Maze je i nabavljaju kojekarije za utjehu, kao s malo kalorija a koje su zapravo i veća opasnost za zdravlje, imajući tako prostora za davanje ljubav, i kontrolu njena života.  Tada nastupa plan B.  Počinje zabavna i uzbudljiva igra skrivača po vrlo inteligento razrađenom programu i planu.  Pretilac počinje brinuti o hladnjaku i svim prostorima gdje se čuva hrana.  Pere ga, čisti, održava, slaže i odbacuje ono što je prestaro i čemu je istekao rok.  Nareske valja prepakirati iz veće kutije u manju.  Da bi se to uspješno izvelo, svaku kobasicu treba prerezati na pola a tu se može ušičariti kakva dva neprimjetna centimetra, pošten zalogaj.  Na stoječki. A što je nasjlađe, e da nitko ne zna. Iz inata, zbog negiranja kontrole mršavih i gladnih neprijatelja.   Zatim slanina.  Treba je onako neuredno izrezuckanu izravnati, izvaditi hrskavicu i košćice koje su ostale nakon vađenja rebara, odrezati dio i odnijeti u ledenicu da ne stoji dugo u frižideru.  I tu se može ušičariti, dar od bar pet do deset neprimjetnih dekagrama.  U slast! Taman da dio koji ostaje u frižideru stane  u kutiju od upravo progutanog sladoleda.  No, dok se kriomice konzumira, slaninu je važno najprije sitno izrezati, jer u brzini i prilikom naglog gutanja, slasna masna slanina može biti pogubeljna.  Čovjek se može ugušiti, zbog mogućeg iznenađenja, pojavi li se iznenada netko od ukućana u kuhinjskom prostoru. Pa čak i sveprisutna mačka! Ma gdje spavala i ma što sanjala, začuje li kradljivca hrane u kuhinji, pridružuje mu se očekujući svoj urotnički zalogaj.   No, čim se čuje njen skok na parket i zvuk šapica, odmah valja pripremiti zalogaj parizera ili pola hrenovke.  Da ne zamijauče i tako ostatak domaćinstva napokon ne sazna zašto su dvije debeljuce u kući koje nikako da omršave.

Zatim, pretila osoba od koje se očekuje da svakodnevno kuha nekoliko obroka i s ljubavlju dočekuje sve svoje ukućane, najčešće umirovljena žena, nezaposlena žena, trudna žena na očuvanju trudnoće, žena sa slomljenom nogom u sedam kilograma gipsa, žena koja radi dvije smjene pa između njih dojuri kući skuhati večeru i sutrašnji ručak, žena koja ima malu bebu pa je kod kuće i tomu slično… uvijek može ušičariti na skidanju mesa s kosti, pomaganju perilici suđa na način da prstom pokupi svu kremu ili puding sa zdjele ili neke od rajndlika, šerpa, teća, visokih tava ili niskih lonaca.  Kakogod. A tek umakanje svježeg kruha u ostatke pečenja?!  Pa tko bi tomu odolio?  Kuhana dimljena rebrica, recimo.  Hmm.  Buncek. Fino, fino.  Nitko ne može točno procijeniti koliko je zapravo bilo kosti a koliko mesa na tom bunceku. I one fine, mirisne, mekane kožice!  Zatim, omiljeni bečki odresci.  Ako ih se pošteno izmlati batićem za meso, od svakog se može neprimjetno ukrasti trakica bar dva centimetra širine.  I pržiti prije ostalih komada mesa.  A svi znamo da su vrući bečki najfiniji.  I dok obitelj srče prevruću juhu a dežurna pretila kuharica dovršava bečke kako bi bili servirani kako Bog zapovijeda, baš kao u finom, srednje lošem restoranu za sirotinju, iza zidića u kuhinji uživa u odrescima slasnih odrezaka. Vrućih, zabranjenih, divnih! Jasno, guta ih na brzinu, s vrlo malo žvakanja,a što je vrlo nezdrava navika.  No, uzbuđenje je vrhunsko, a  navike se veoma teško mijenjaju, zar ne?  Valja biti karakterna osoba! Stoga, za stolom jasno odbija prženu hranu i svima biva jasno da sirotica unatoč svim žrtvama jednostavno ne može smršaviti.  Metabolizam je kriv za sve. Tijelo je to koje se ne da.

Prema teoriji izbora, uvijek postoji izbor kuta gledanja na stvari, poput reflektora kojim ćemo obasjati baš ono što želimo, što radi u našu korist. Ili, ono pametovanje kako je sve percepcija a ne recimo, sve je to život i nitko nije savršen. Rješenja su mnoga, bucmasta osoba može sebi govoriti neku od osmišljenih mantri, kao „moj budući ljubavnik ne želi se ljuljati na mom salastom trbuhu“,  ili „Anita i Brigita ne smiju vidjeti moje zastavice na rukama“, ili „bit ću najodurnija debela riba na plaži“, ili „Mrzim onaj neodređeni pogled uperen u ništa kod svog pratitelja kada je u bazenu i čeka da se ubijem skačući u 70 cm tople vode.“  No, da nije bilo tih slatkih zalogaja, kako bih bila podnijela tko zna što sve ne u svom ljudskom životu?  Kćerino izvješće da će nastaviti studirati mada je trudna, no neće se udavati te bi po planu, diplomirala kada joj dijete krene u malu školu; moji lonci, moje noći. Da tada nisam u ruci držala veliki komad švarcvaldice što se vukla po policama hladnjaka dva dana, ne znam bih li preživjela kada je najbolji suprug na svijetu priznao, nakon nekoliko čaša Vranca, da je imao aferu s mojom najboljom prijateljicom, no olakotna okolnost bila je da je i ona itekako predebela, a ona druga okolnost, manje sretna, da je znači ovisnik o debelim ženama. Nema tu mjesta osobnosti, tijelo je trebao da se riješi svoje vječne gladi za ostavljem traga na ovom svijetu.  Ili, kada je sin najstarijeg sina dojurio izbezumljeno vičući da mu se roditelji rastaju i da on definitivno seli k meni, jer mu je pun kufer njih oboje.  Da nisam tada žvakala ostatke na pjati nakon neke bezvezne fešte, mislim čajnu kobasicu, komadiće gaude, osušene masline i gotovo prozirne ogromne šnite šunke, uredno rolane i punjene kravljim sirom, prolupala bih ili bih cijelu inox pjatu progutala.  Kao u crtiću.

Pantha rei.  Sve teče, sve prolazi i proći će. Jedino žalim momke koji će morati nositi moj oveći i teški lijes.  Moja bitka s viškom kilograma nije uspjela.  Još ove posljednje mjesece života, jer nitko nije zauvijek a ja sam već natprosječno stara osoba, nastojim zavoljeti samu sebe.  Debelu i zdravu, staru, sijedu, izboranu, pjegavih ruku i prevelikih ušnih resica s čudesno nacvrckanim smislom za humor.  Nisam uspjela zavarati samu sebe da jedući malo,odnosno jedući normalno,  zapravo dobivam a me gubim.  Nisam uspjela zavarati samu sebe da siromašno djetinjstvo s obiljem kruha i masti, popare i pečenih krumpira na trpezi zapravo i nije pravi raj, kako sam to kao dijete mislila.  I kako rekoh, jedino žalim momke koji će me morati nekako odvući na vječni počinak.  Onda si mislim, uostalom, zašto su cijelu mladost vježbali i gutali kojekakvo smeće ne bi li imali krasne mišiće i bili snažni.  Čemu cijelu mladost želi pečeni krumpir ili najbolju bakinu štrudlu na svijetu!  Neka se dokažu, bar negdje, jer laptopovi i ključevi automobila sve su lakši u ovom uslužnom, potrošačkom, informativnom i gladnom vremenu.  A onda opet, kao i u svim i za sva vremena, kako komu.  Dobri, jednostavni, starinski ljudi, domaći, svojim salom omatamo svoju nazovi zapadnjačku recesijsku tugu.  Eto što je cijena naprednog i svjetskog.  Velike braće je previše, Walden je predaleko, Gauginov Tahiti preskup,  a raj je ionako, kažu u duši. Napokon, biti bucmast i nije grijeh.

Đurđa Vukelić Rožić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Biti bucmast nije greh“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“)

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.