24 feb PTICE
Oduvijek sam voljela ptice. I nebo. Oblake. Visine.
Jedan moj prijatelj mi je rekao da nije ni čudo što je to tako, sa obzirom da mi je glava više u oblacima, nego noge na zemlji.
Pa dobro. Nije daleko od istine.
Ali, zašto ptice odlaze? I kad već odlaze, zašto se vraćaju?
I kada dođe vrijeme selidbe, šta rade ptice koje su u kavezu?
Zapita li se ikada iko kako li je njima?
…
Hajdemo na jug! Topla mediteranska klima činiće nam dobro! Svako jutro ćemo dočekati sunce na terasi i pićemo kafu sa pogledom na more. Uživaćemo u svakom trenutku i u svakom danu. A noću ćemo ići u duge šetnje plažom i posmatrati kako modro plavo more gasi vatru krvavog sunca i halapljivo ga guta. A zatim će se dići zvjezdana prašina. Pozdravićemo i nju, i to osmijehom, i mahaćemo žutom Mjesecu. Bićemo bezbrižni i srećni, kao nekad, kad smo bili djeca…
Ne možemo, kažeš?
Šta? Ne čujem te.
Vani bjesni oluja, jel’ to?
Da, vani bjesni oluja. A mi smo ovdje na sigurnom. Dobro nam je, nismo ni gladni, ni žedni, a i toplo je. Vole nas i brinu se o nama. Nismo sami.
A zamisli samo kako li je sada njima. Oni se spremaju na put. I to po ovakvom vremenu! Zamisli! Nemaju ni cilja, ni odredišta; znaju samo da je došlo vrijeme da se sele, i sele se. Odlaze. Pa gdje ih put nanese. Negdje će se već skrasiti. I pronaći utočište svoje.
Ili možda ipak neće. Ko zna…
…
Vani bjesni oluja. Ostaćemo ipak unutra. Stajaćemo postrance i posmatrati kroz rešetke kako se bore sa njom.
Možda jesmo u kavezu, ali mi njihovu borbu možemo da vidimo.
A oluju u nama ne čuje niko.
Autorka: Tanja Spasojević
Fotografije: favim.com
Nema komentara