Ja sam tvrđava, A svaki kamen Budući su vijekovi. Moji neimairi, Njegove su pjesme. Preda mnom grad, Iznad mene nebo, A ja samo pjesme vidim I samo mi one Na kapije dolaze.   Autorka: Teodora Košarac Fotografija: weheartit.com ...

  Ti si moja mrtva ljubav. Neproživljena.   Tvoje oči su - oči u kojima živi nebo.   Tu pesmu koju si stavio u džep davno je zaboravljena.   Broj sa papira davno nije u upotrebi.   Zašto hodaš mojim putevima da sretneš me.   Ni slučajno ne govori sa mnom. Zavolećeš me. Život nije film.   Moje srce nije tvoj dom i nemaš prava da...

Pod pljuvačnim žlezdama postoji igralište. To je hiperprodukcija sanjanog univerzuma. Nebo koje se stvori u maloj sobi. Pesak zavučen ispod stena okeana da više nikada ne vidi horizont. Njegove su uši crvene. Crvene i izgrižene. Poput voćke koju je neprimetno proždrao parazit. Iza njihovih zidina, prostiru...

Moji prijatelji balansiraju na vrhu igle neki na grliću flaše sve teže održavaju ravnotežu. To što nas je vezivalo sada nas razdvaja a ja ih ustvari nisam ni stigao upoznati, videti kakvi su iznutra. Ludački smeh meša se sa vrištanjem dok padaju, ravno ka dnu ispruženih ruku ka nebu, kao da mole za oprost...

Postoje ljudi koje ne umijem slušati, da istovremeno ne čujem njihovo srce. Ljude sa nježnim i velikim rukama, dovoljno širokim da grle sve izgubljeno u nama. Onda kada ne umijem da koraknem, dok posmatram jarke boje i nosim težak kofer na leđima. Dovoljno veliki da...

Čujem kišu Neočekivano smiruje Dok mrak i dalje prija. Osmeh na licu dokazuje Da radim nešto vredno Moje reči nešto znače. Ljudu su zapleteni u besmislu Čekaju čisto nebo i komad mira Bez ikakvog pokušaja. Biti živ je mnogo teže. Rođen sam gde ljudi Blenu u sivilo i krvavu prošlost Ratna razaranja i rastrgnutu decu Gde su psovke...

Zaboraviću pola četri I mrve hleba na tvom krevetu, Kasni ili rani snedvič; Zaboraviću; Bataljon nezaustavnih osmeha Poput ludih vojnika Jurnulih na zemlju već osvojenu. Zimu što ne prolazi I kad je na svom koncu, Tu izostalu jesen snegom pokorenu; Zaboraviću; Neugasive boje tvoje dnevne sobe, Tvoje - hajde da spavamo, molim te. Moje - gladna sam. Spavala sam...

Ona još sanja, one male velike snove. Sve joj je tako daleko, i tek dostižno. Uvek putuje tramvajima, zagledana kroz musave prozore. Uvek umerena i otmena. Sa šeširom na glavi, nakrivljenim na levu stranu. Čvrsto pozicioniranim, kao onaj umilni smešak. Kojim decenijama, pozdravlja novi dan. Bliži se trocifrenim godinama, a oči su joj i dalje, tako mlade i vedre. Prozračne kao...

Čuješ li da nebo plače? Čuješ li da kiša govori? Vidiš li u mraku lik koji ne dolazi? Vidiš li da ne vidiš?   Osećaš li daljinu koju si stvorio? Osećaš li da korak nestaje? Znaš li gde si pogrešio? Znaš li kuda si krenuo?   Menjaš li prazninu za pokušaje? Menjaš li buduće za sećanje? Poklanjaš...