06 nov Koža tužnija od moje
Mirišem kožu. Tražim tragove one pomrčine, mrko nebo i sene, koje se obično kače za nju. Tražim sumrake, pocepano cveće i nežne mirise zemlje posle kiše.
Trljam kožu. Želim mahovinu pod prstima, želim ono veliko drveće od kojeg ti se vrti u glavi dok ga gledaš, želim njegove listove. U kosi. U očima. Na koži. Da me miluje. Da treperi dok nemo gledam u ožutele drvorede lipe. U breze. Koje nikad ne stare. Tu u mom kraju. U mom srcu. Koje se povijaju, koje ljube, ovo modro nebo iznad mene. Ovo modro nebo u meni. Ove pesme koje bole, kao poslednji dan leta, kao poslednje oticanje reke pre zime, kao poslednji pozdrav.
Dodirujem kožu. Koračam prstima po njoj. Zavirujem u brazde i punim ih trešnjama. Mlečno bela koža se pomera, cvili i liči na oblak. Navlačim oblak na sebe i počinjem da plačem.
Zbog života, lepote ili sreće.
Plačem zbog sunca i borovih iglica iza moje kuće. Zbog posečene kajsije, zbog mog odlaska u drugi grad, zbog jedne kože koja je tužnija od moje i zbog planina koje me zovu da im dođem u susret.
Autorka: Viktorija Marković
Izvor fotografija: pinterest.com
Sorry, the comment form is closed at this time.