07 apr ZNAŠ LI KO SI?

Nekad, kad sam bila mala, postojala je u meni ta želja da postanem slavna, da ljudi čuju za mene, da me poštuju i cijene, da mi se dive… Da kažu: „Vidi kako je pametna i uspješna.“

Otuda valjda i želja za diplomama, titulama, dokazivanjem ko zna čega i ko zna kome.

Postojala je i želja da sa ljudima podijelim svoja razmišljanja, da im ukažem na posljedice njihovog ponašanja i da im pokažem da može i drugačije: i ljepše i bolje.

Oduvijek sam težila ka mudrosti i priželjkivala da ta vrlina jednog dana krasi i moje biće.
I nekako sam uvijek znala da ću jednog dana da napišem knjigu.

Prošlo je mnogo otada. Više nisam mala. Mnogo toga se desilo. Desilo se iskustvo; zapravo, desila su se mnoga iskustva – i ona lijepa i ona manje lijepa – i sada znam da su sva ta iskustva imala samo jedan cilj: da mi daju onu dugo priželjkivanu mudrost. Jer mudrost se jedino tako stiče: kroz lično iskustvo.

I sada ta mudrost zna da sva ta priznanja koja dolaze spolja nisu ništa u poređenju sa onim što se događa unutra. Apsolutno ništa ti ne znače ovozemaljske titule i zvanja i to da li te ljudi prihvataju ili ne, da li te vole ili ne vole… Jedino što je zaista bitno jeste to da li TI sam SEBE PRIHVATAŠ i VOLIŠ takvog kakav jesi. I da li uopšte znaš KO si.

To je ono čime bi se svako od nas trebao pozabaviti u svom životu. To je prvo i osnovno pitanje: Znaš li KO si? I ako znaš, PRIHVATAŠ li i VOLIŠ li SEBE takvog kakav jesi?

Kada ne poznaješ sebe, kada se ne prihvataš i kada se ne voliš, tada ti postaje bitno sve to što dolazi spolja. Tada ti je važno da te svi drugi vole, da te prihvataju, da ti se dive, da te cijene… Tada se trpaš svuda i guraš u prvi plan gdje god da si, nastojiš dokazati drugima na sve moguće načine da VRIJEDIŠ, jer ti sam u tu svoju vrijednost ne vjeruješ.

Nisam se nikad ni trpala ni gurala, ali u svoju vrijednost sam itekako sumnjala.

Sada kada pogledam u ogledalo vidim jedno sasvim drugo biće.

Poput novorođenčeta koje prvi put ugleda svoj odraz u ogledalu i nije baš sigurno šta to tamo vidi. I sve mu je zanimljivo. I čudesno. I smješka se samo sebi. Krene, pa stane. Zuri u odraz, pa se postidi, skrene pogled i nasmiješi se sebi u bradu. Zadivljeno gleda u svoj odraz i pruža ruke da se igra, da se dodirne, da se zagrli.

Tako izgleda ponovni susret sa samim sobom.

Tako izgleda ljubav.

Tako izgleda prihvatanje.

Autorka: Tanja Simeunović Spasojević

Fotografija: weheartit.com