Zaplitanje jezikom: Zubato voljenje

Ceo jedan mali univerzum je stao između tvog “mala” i “ijoj”. A znaš koliko univerzumi ne mogu biti mali. U tvom glasu je ostala da živi jedna večnost u kojoj su zauvek živi tvoji poljupci i moja uzdisanja. To je film koji se sam pušta kad sa zvučnika dopre tvoje “Zdravo”. A u mojoj glavi se vrti najlepša pokvarena ploča o tvom usnulom disanju za mojim vratom. Možda i najlepši džez koji sam ikada čula. Slušala sam skoro kako je džez nastao iz nerazumevanja, pa mi nije ni malo čudno što me posve na tebe podseća. Nesklad našeg postojanja je bila sva magija dovoljna da u tvoju luku uplovim mirno. Jednom davno sam pričala o magiji koju nosi sudar svetova, ali sad shvatam da takve sudare niko ne preživi. Mi smo u zaletu zastali da jedno drugo propustimo. To su svetovi čije teže jedno drugo privlače u očaravajući ples. U tom zastajkivanju sam prepoznala plavo, plavu boju doma u kojem moje srce živi sasvim mirno, skladno – plavu boju tvojih očiju. Da si me poznavao, razumeo bi da sam jedino u plavom živa onako kako treba. Razumeo bi da si znao kako sam živela pre. Možda je to i čar našeg voljenja – to što ću znati samo tvoje omiljeno kinesko jelo, i one dve reči koje u zanosu šapućeš pod čaršavima, i čemu se smeješ pred spavanje, koja je tvoja strana kreveta, i koja je moja strana tvojih grudi. Da, da, voljenje, mače moje, što je ostalo da maše na stanici tramvaja broj sedam i devet. Pred spavanje, dok nisi slušao, sam ti govorila da te volim, jer znam da je to davalo smisao našem postojanju, jer si ti zaljubljive prirode, a ja stvorena za voljenje. Na tome sam sagradila celu našu priču. Na tome i onom iščekivanju pred “laku noć” i nedostajanju pred “dobro jutro”.

zaplitanje.jezikom.blacksheep.rs

Kakvo se voljenje rodilo u tih četrnaest dana. Tražila sam jesen da me promeni iz korena, zaboravljajući da je proleće tamo gde cvetam. Jedini nemir koji je za tobom ostao je saznanje o spokoju koji si uneo moj haos. Zbog toga sam ti i govorila da prestaneš da mi se zahvaljuješ, jer se toliko toga rodilo sa tobom. Dugujem ti. Možda. A možda sve dugujemo proleću što je sa mnom poranilo onog petka dok sam zamršene kose čekala sedmicu u tvom smeru.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Slavko Stamenić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.