Čovek je komplikovan odgovor Na jednostavno pitanje života Njega od svih drugih stvorova na svetu Razdvaja svest o sebi Koja ga tera da traži svrhu u svemu Pa i svom postojanju U svakom fenomenu i slučajnosti Da nađe obrasce koji povezuju Sve što je video i uradio Sa uzrokom koji sa njim nema veze Iako...

U sebi sam te molila da ostaneš da kačimo lampice na garnišle pravimo viršle jedemo pite od višnje u sebi sam te molila glasom svih novosadskih parohija ja koja u bogove ne verujem molila sam te kao da si jedan od njih u sebi sam te molila popila hiljade i hiljade decilitara svetog vina pojela tone i tone nafore napisala redova i redova epifore u kojima te molim da ostaneš. Uz crnački džez pravoslavno jednoglasje katoličke orgulje čitao si za...

Sećaš se Kneza Miloša? Kod broja 23, na trenutak zaustavljenog kosmosa. Februara, hladnog vazduha, ranog dolaska proleća. Sećaš se? Tvoj zagrljaja, iz univerzuma ukradenog komada. Prolaznika, njihovih utišanih koraka. Nečujnog proticanja saobraćaja. Sećaš se otkucaja? Preklopljenih grudi. Na leđima stegnutih šaka. Ritma udaha i izdaha. Sećaš se vetra? Mirisa grada. Umornih stopala. Stajanja. I čekanja. Da se srca raskače. Dok u grudima stoje naopačke. Sećaš se odlaska? Hodanja unazad. Neizvesnog povratka. "Javi se...

Ti si prvi sneg u decembru. Onaj komad neba, koji se otcepio, i pao na moju kožu. Leden. Oštar. A tako lagan i lepršav. Kristalizovani molekuli, neizgovorenih reči. Jedinstvena forma, različita od svih dosadašnjih, i narednih. Ti nisi ništa od onoga, što se čini da jesi. Nisi prosečno ukalupljen, očigledan. Ta tvoja zaleđenost, je suviše lako otopljiva. I još lakše zaledljiva. Nalik na dendrit, čiji...

Decembar ume da bude težak za podnošenje, šutne te u želudac gadna praznina. Sve postaje crna rupa. Sve ti smeta. Sedim na promrzlom pločniku dok mi hladnoća lomi poslednje misli. Sve me nervira. Nervira me novogodišnja euforija, ne možeš da budeš tužan kao čovek. Svi očekuju da...

Jedan univerzum postoji Između mojih I tvojih golih grudi Jedan univerzum se tvori Između jagodica prstiju tvojih I poslednjeg reda rebara mog grudnog koša Ocrtanog na koži Dok leđa izvijam Kao po naredbi Na svaki tvoj poljubac zaključan Za moje ključne kosti K’o za mostove ljubavi Jedan univerzum postoji Samo za naše ubrzano disanje I uzdisanje Jedan...

Nisam sigurna kakav je ovo osećaj, jer i dalje tripujem neko čudo. Da se sve promeni i nestane kako je i nastalo. Brzo, spontano, neočekivano, pomalo pijano i u potpunosti drugačije. Drugačije od svih ostalih, od svih ranijih, nekako detinjasto, nevino, a opet tako ozbiljno. Zapljusnulo me je kao...

Ne možeš me kriviti što sam sama, što sam nasmejana, što ne starim, što retko šta ne volim. Što ćutim kad svi viču, a slušam kad šapuću. Zato odustani. Ne možeš promeniti što volim da odlazim, što nikad ne dolazim, što se retko javljam, a prečesto sanjam. Zato odustani. Ne možeš me razumeti što pričam svojim jezikom, što letim svojim univerzumom, što...

Ceo jedan mali univerzum je stao između tvog “mala” i “ijoj”. A znaš koliko univerzumi ne mogu biti mali. U tvom glasu je ostala da živi jedna večnost u kojoj su zauvek živi tvoji poljupci i moja uzdisanja. To je film koji se sam pušta...

Obitavamo u vasioni na dve različite strane I onda nas sile spoje, U nekom od božanskih momenata I onda ceo univerzum ponovo ima svrhu, Svaki trenutak ima smisla, A imamo li mi smisla, jedno bez drugoga...