04 sep VRIJEME JESENI

Septembar je. U vazduhu se već da naslutiti dolazak jeseni. Postao je nekako težak, prezasićen mirisima svega što je prošlo, minulo, umrlo, zauvijek izmijenilo svoj oblik i nestalo. Iščezlo.

Sve se polako povija pod prvim mrazom, vene na jesenjem suncu, opada i biva nošeno laganim povjetarcem, negdje… tamo… daleko…

Laste su se već odselile na jug. I sve što gmiže, leti, hoda i diše, pognute glave i podvijenog repa zavlači se u vlažne i mračne jazbine svoje, a lagani romon prve kiše, poput slatke uspavanke, uljuljkuje sve u duboki san.

Magleni veo polako se spušta na sve, i obavija naš um teškim i dubokim mislima.

Vrijeme jeseni. Karneval truleži.

Purpurni skuti smeđih i zlaćanih rubova na Majci Prirodi izgledaju elegantnije i daleko veličanstvenije od smaragdne zelene, i daju njenoj pojavi neki poseban izraz; izraz staračke mudrosti; mudrosti iskustva…

Predivan prizor. Melem za dušu – moju dušu, koja poput spužve upija i sunce i vazduh i mraz i kapi kiše, i sav taj uzvišeni prizor preobrazbe zadivljeno posmatra i pjeva, i raste, raste, raste…

Pozdravljam te, o obožavana i najdraža jeseni!

Dobro došla nam!

Ljubim ti purpurne skute,

i na grudi svoje privijam!

Volim tvoj miris i mrtve boje tvoje;

Opalo lišće, mokra zemlja,

vlažni vazduh i sva ta trulež –

hrana su duše moje.

Volim kad pada kiša

I hladno kad je,

Kad mraz povije vlati trave

I magla na sve padne;

Kad svježa zora svane

I priroda cijela zadrhti od studi;

O jeseni, koja uspavljuješ sve,

Obožavam te, jer moja duša s tobom se budi!

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: facebook.com