13 jul Tvoje ruke sigurne

Nisam pisala o tebi… Priznajem! Čitala sam da je neki pjesnik rekao da piše, jer nema kome da kaže. Večeras je mjesec mnogo ljepši. Gledam u nebo, tražim te nebeske uglove, ubrzo shvatam da ne umijem ispravno mjeriti. Znaš da nikad nisam bila  precizan tip. Nisam voljela šablon, skladne ljude, one koji smatraju da moraju igrati po tuđim pravilima. Sanjala sam o većim i čudesnijim stvarima. Svaki put kad mi je teško, gledala sam u nebo misleći da na ovom svijetu postoji još ljudi. Onih kojima je teško i koji plaču sami. Na putu za sreću, uvijek sam birala onaj teži, prepun korova i teških boja. Voljela sam tu crnu, bez obzira što drugima nije bila važna.  Kad  kažu stani, krenem pa šta bude. Ne volim zadatke, one koje dobiješ prije podne. Ne  mogu da hodam ulicom razmišljajući šta će biti sutra. Znam da je sutra daleko, dovoljno da sruši trenutak maštanja.

Ja možda ne mogu da sebi približim neki grad, na istoku, onaj u kojem se rađaju vojnici. Sigurna sam da se u tom gradu nekad davno rodio moj lik. Neko tamo već  dugo nosi pod trepavicama moje lice. Vjerujem da ljetnu dragu, ipak čeka neko  zimsko, smetovima okupano lice. Svaki put kad poželim da pišem o tebi, probam da zastanem. Nije zgodno sve mane i miline skupiti u riječi. Ti si stvarno dokazao, uprkos svakoj mani, da si samo čovjek. Isti čovjek, koji jednako živi i preživljava, neko ko nije mario za ono što misle druga dva idiota. Htio si svaki put pjesmom da priđeš. Onako bez da ti čujem glas, da shvatim da si bio toliko nesavršen. Baš zbog toga mislim o tebi. Nedostaješ mi još od onog dana kada si  postao moj heroj. Onaj zabuštant, koji je bio tu da povrijedi svakog žilavog intelektualca. Iza nekih naizgled običnih brda, leži more.  Tu se krije neka rijetka školjka, koju nije lako pronaći. Sve češće bježim dalekom moru. Misliš da je bilo lako slušati sve te riječi, prljave i gadne. One koje ljudi koriste samo da bi rastužili druge. Nosio si u tugu u očima, očima koje su tada bile najsrećnije na svijetu. Istim onim koje su bile moj mač. Prvi put sam sigurna da počinjem da ličim na tebe. Svakodnevno tragam za uspomenama, koje polako nestaju. Nekad me stvarno bude sramota, jer polako zaboravljam tvoj lik. Više ne znam tvoje crte lica, glas i ćutanje. Neki dan sam kupovala, nježna i pitka bijela vina.

Rekli su mi: “ Takva bi ista Asi birao.”

Shvatila sam, kako još uvijek postoji nešto. Nije uzalud bio onaj stisak ruke i tolike godine podrške. Ljutnje, radosti i miline. Dođe mi svaki put da nekog onako lupim, svaki put kad mi počne pričati šta je trebalo biti.  Znam da još uvijek živiš negdje u zvijezdama. Spavaš po tim dubokim i gustim maglama. Tamo gdje nebo ima još ljepšu boju. Žao mi samo, što nisam naučila od tebe da prihvatim sve te otpadnike koji nam svakodnevno nanose strah. Isto tako da kažem, kako trebam da ih pustim što pričaju iz leđa. Sigurno im takvi i odgovaramo.  Boemi, neshvaćeni i osamljeni. Onako kako si znao. Jutros sam prošla kroz bulevar i zagrlila neku skitnicu.  Zbog tebe, koji nisi tu više a živiš!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com