Ti si moj herc-roman

Šta će biti ako se prevariš, pa umesto na posao odeš negde gde smo se ljubili? Pa ti kao u nekom glupom romanu zamiriše na mene? Herc-romani su za žene, je l’ da? Za koga je onda ljubav?

Za klince što se ljube na brani dvadeset minuta pre polaska autobusa koji vozi do nekog dalekog grada? Ili za studentariju koja se bori za pola sata u praznoj sobi?

Ima li ljubavi posle tridesete?

Kako da ti kažem: ti si meni ljubav za ceo život. Za sve živote. Potrošene i nepotrošene. Preživljene i nepreživljene. Posebno za ovu varijantu koju sada živimo.

Ti si moj herc-roman.

Zaplet koji niko ne očekuje. Peripetije u tri ujutro sa dečjim noćnim morama. Rasplet u zoru.

Ti si ono što drugima sa strane deluje kao čovek koga je lako voleti.

Za mene, ti si ono što jednostavno deluje.

Je l’ se sećaš kako sam nekad bila onaj raketni pogon koji nas je vozio preko Brankovog i Karlovog mosta? Smejao si se što otimam zlatnu jabuku praškim statuama. Zagrcnuo si se kad mi je kosa pozelenela u bazenu.

Nekad, na nekim granicama, mislio si na mene sa knedlom u grlu.

Je l’ da da je glupo što verujem da romantična ljubav postoji  i pored rate za kredit, računa za struju i telefon?

Ako ljubav ne postoji, zašto onda ljudi bilo šta plaćaju?

 – Šta ti je sad? – pitaš.

A ja nemam pojma. Padne kiša i ceo svet nekako padne na mene.

Ti si moj herc-roman u vreme otkazanih letova i zakazanih virusa. U vreme dečjih bolesti i crtanih filmova. U rečenici: opet sam se uspavala, izvini.

Ti si moj herc-roman, isti onaj koji sam ispisivala godinama u dnevnicima misleći na to kako ne smeš nikad da pročitaš koliko sam se zaljubila. Pa ti onda ipak rekla.

Koja je svrha ljubavi ako je ne (po)kažeš?

Znam, ponekad kad zaspiš, sanjaš kako si dete. Mene u tim snovima nema. Ali znam da me i tad voliš. Neke ljubavi traju i dišu u nama pre i posle vremena. Van vremena. Kao u herc-romanu.

– Šta ti je sad?

– Ništa, Žmu. Nije mi ništa.

– Opet nešto umišljaš?

– Kaže se razmišljaš. I nije.

– Pa šta je?

– Ništa. Ti si moj herc-roman. Ne mogu da zamislim da nemamo srećan kraj.

– Ja ne mogu da zamislim da imamo kraj.

– Onda je sve jasno.

Autorka: Srbijanka Stanković

3 Komentara
  • Pingback:Blacksheep.rs | Previše ozbiljno shvataš život, znaš?
    Objavljeno 14:52h, 14 septembra Odgovori

    […] na njegovom prstu bila je ono što bi se u herc romanima moglo opisati kao osigurač za bombu. Sve je u redu, Vesna, rekla je sebi, oženjen je, bezbedna […]

  • Dusan Dimitrijevic
    Objavljeno 16:30h, 02 avgusta Odgovori

    Bravo
    Nrobican stil pisanja koji citaoca navodi da se identifikuje sa dogadjajima i licnostima

  • Sajt za upoznavanje
    Objavljeno 15:42h, 08 decembra Odgovori

    sjajno 🙂

Ostavi komentar