Visoko uzdignute glave, koračala je raskvašenim ulicama grada ne obraćajući pažnju na užurbane prolaznike. Nikada nije volela kišu i jesen sem, možda, u najranijem detinjstvu kada je uživanje skakanja po baricama bila omiljena dečija jesenja zabava. Odrastanje, ali i okolnosti su je menjali, nekada kako...

ON   Za tebe i za mene Postoji zauvek Jedna varka, vrlo ljubavna Ti si ja Ima te svuda gde te Ne potražim Ti si opsena I slutnja i čežnja Mislim te kad usnim I držim te dok sam budan U prstima, na dokovima Među stenama i drvećem   Nema te nikada Kada mi trebaš Lutaš, nikad uhvaćena Pod zelenim lampionima sebe.     ONA   Mislim tvojim...

Kraj mene nema nikog dok pored mene prolaze svi. Ne znam korake, pa se ne uključujem. Najlepši sam dok sam zauzimam neku prostoriju. Svako prisustvo, strano ili poznato, razbija mir. Suvišni pokreti, besmislice i mehaničke radnje čine pojam ljubavi dalekim. Prazne ulice su jedine slobodne. Ne truje me buka dok njima...

Ona bi plakala. Ona bi tako mnogo plakala, ali ne može. Suze joj nikada nisu bile drugarice. Duša joj je teška, teška da ponekad ne može da diše. Vid joj je zamagljen, ali iz tih tamnih očiju ne potiče ništa, nikad ni nije. Hoda kroz...

Prošla je pored mene, u kariranom kaputu, umjerenih, stabilnih koraka, dok sam hodao Bulevarom. Izbečih oči. Ovo nisam očekivao. Zapahnuo me je neki miris, neobičan...

Ponekad pomislim  da ne mogu da umrem, da sam besmrtan. I onda legnem i vidim njeno lice na plafonu, u šarama čaršava i u ćoškovima očiju dok se sklapaju. Setim je se, i setim se koliko se zapravo plašim smrti. Koliko gubitka njenih očiju, Ili mogućnosti da je stvaram uveče...

  Ona bi se sklupčala sa moje leve strane Osluškivala kako dišem Kao i ti volela je da se češka Brine o mom zdravlju, brinula si i ti Za razliku od tebe, razume se u staru naučnu fantastiku I često je piljila u mene dok dremam ili gledam film. U šali bih...

Teško gvožđe lomi suvu ispucalu zemlju. Plugovi, koje vuče moj umorni Raša, plove po ovoj ravnici, seku crnicu kao kada pramac seče mirno more. Svuda oko mene je ravnica. U daljini trepti, kao neka fatamorgana, stara jabuka još od turskog doba. Velika je žega, graške...

Ponosna je u savršenoj ideji, jedino ljubav ne poklanja, ostavlja da se o njoj mašta ili priviđa borba sa sopstvenim strastima. Njene oči ne sjaje jasno, smeju se, tajno blistaju, plemenito ćute, neobično divno ljube misao, u odsutnosti duha zavode dubinu čulnosti. Savršenstvo je sakriveno u prijatnosti, umiljata draž na zemlji stoji neobično, nudi kretanje plamenog anđela, kada...

Ona nije jaka. Definitivno. Mada, nije ni slaba. Bar se nada da nije. Ne voli biti nesposobna, nezaštićena žena. Iako tako prija kada je on zove „mali”. Nije navikla da se gura. Nije naučena da se svađa i ljuti. I kada to čini, radi to...