Ta teška, strana riječ…

Prošla je pored mene, u kariranom kaputu, umjerenih, stabilnih koraka, dok sam hodao Bulevarom. Izbečih oči. Ovo nisam očekivao. Zapahnuo me je neki miris, neobičan… Miris sigurnosti, miris tople sobe. Donijela je sa sobom nešto lijepo u moj život, pa makar i ne otišlo dalje od ovog. Gledao sam njen konjski rep kako se klati lijevo-desno, dok sam išao iza nje. Možda je ovo jednostavno period mog života kad mi nevjerovatno jako treba neko, neko da ga držim čvrsto u zagrljaju, neko ko na mojim slikama pejzaža predstavlja onu pozadinu, ono što se okom ne vidi, ali se naslućuje. Možda sam je zato primijetio, a inače i ne bih. Da, zima dolazi, nije više ljeto, ni u meni, ni oko mene, nema onih struja, koje u meni načine lebdeće stanje…Pitao sam se, da li bi isto bilo da sam puštao u svoj život sve one žene koje su kucale na moja skromna vratašca, ili pokušavale da ih gurnu i uđu, raznim trikovima. Da li bih bio u jednakoj mogućnosti da je osjetim, da je umjesto praznine na mjestu za Nju već bio neko, da sam nekom dopustio da se tu smjesti, makar probno. Da, to me jako zanima… Da li bih bio u stanju da pogledam okolo, ili bih pažnju fokusirao na to zauzeto mjesto i trošio energiju možda ubjeđujući sebe da treba da se skrasim sa tom nekom… Ma, nepošten sam. ”Ta neka” bi bila vjerovatno žena koja bi me cijenila, kakve su inače i pokušavale da dopru do mene, na ovaj ili onaj način. Ne znam, ja sam nisam nikad vidio sebe kao nekog ko može da bira. Pa ipak, ispostavilo se da ti se to nametne samo.
Izbori… Lude stvari. Krenu da te razapinju, u početku polako, a ako ih ne sasiječeš odmah, krenu da te razapinju sve jače, ne znaš više kako si se upleo u nešto što se zove neodlučnost… A neodlučnost je tek problematična. Nikad ne dođe bez razloga i gotovo nikad u dobrim periodima. Uvjek je to onda kad si smoren, kad se pitaš, kad ti u isto vrijeme fali nečija pažnja, a ne želiš bilo koga… Pa se onda pitaš, da li je taj ”bilo ko” zaista takav kakvim ga vidiš, možda treba da mu daš šansu… Kao da praviš slijepca od samog sebe, krijući se iza slike ”davača šansi”, dobre osobe, koja ne vidi dvodimenzionalno, ili čega već… A vidiš, itekako. Ali, treba presjeći. Udaljiti se od stvari i pogledati je sa malo dalje tačke.
Ja sam se udaljio i pogledao. Pogledao prvo svoj život, savladao nedoumice i krenuo da se okrećem od ideje da ‘to mjesto’ mora da bude popunjeno bilo kime. Ma, ko vam kaže da je to jednostavno? Moj ton? Ne, očigledno izgledam opet kao nerealni heroj, kao što su me i one vidjele… Žene se tako lako lijepe za stav. Da, to je baš tako. Ali, ne mislim na one glumce, koji kao imaju mišljenje o svemu i njihove stavove. Za njih se lijepe samo pojedine gospođice, čije ličnosti su, blago rečeno u opasnom neredu, ali im to ne smijemo reći, bilo bi pogubno… Ne, nego mislim na one žene koje zaista osjete u nekom da ima malo veći otpor životnim vjetrovima, da se drži stabilnije, pa mu se okreću isuviše lako. Ne krivim ih. Ko sam ja da ikog krivim za bilo šta, a pogotovo zato što pokušava da pronađe sebe i nekog za sebe. Na kraju, i ja to želim, ma kako izgledalo da nije tako. Da nije tako, ne bih imao uključen detektor mirisa tople sobe, koji, prosuđujem, govori da mi ta soba očajnički treba, ali ne bez mirisa koji će donijeti Ona. Da, da, analiziram samog sebe, toliko sam naučio. I ne plašim se da sebi priznam takve stvari. Moram, to je jako u meni, imam neki nagon da otkrivam slabosti, i svoje i tuđe. Volim da ih otkrivam, a onda i iznesem, razgolitim. Želim da ljudi shvate da su slabosti divne. Te stvari, koje oni kriju i drže u sebi, koje ih iznutra peckaju kao blagi plamen, koje se tako ponekad, kad ih postanu malo svjesniji, javljaju u utrobi i žuljaju ih na razne načine, to su stvari koje želim da im iznesem u lice, svima! Hoću da shvate da ih one definišu i da ih ne čine malima, lošima, ni samima u toj svojoj slabosti. One ih čine ranjivima, ali sve dok od njih bježe. Kad ih razgolite, one postaju uobličene, dobiju neku dimenziju, protiv koje se može. O, čak onda postaje zanimljivo, imaš materijal za oblikovanje, masu za odstranjivanje, gledaj to kako hoćeš… Priznavanjem svojih slabosti pred sobom, ustvari smo jedan korak ispred. Jačamo. Ja volim da jačam, uvijek.
Da li je ona moja slabost? Baš ova, koja korača ispred mene u plavim čizmicama? Malo mi je muka od gledanja prolaznika i traženja u svakom slike nekog ko je možda normalan i ko bi mi se možda svidio. Odbacujem one koje znam i koje me ne privlače mnogo, a ovamo, u svakoj pokušavam da pronađem barem trunku mogućnosti, da će možda, baš ta neka, biti Ta… Ili bar imati potencijala da postane… Ne mora odmah da se pokaže takvom, možda ćemo zajedno doći do… Eto, opet to radim. Opet tražim u nepoznatima. Da li sam normalan? A možda baš tako i treba, tražiti u nepoznatima? Ono što si upoznao i vidio da ne odgovara, više nemaš razloga da gledaš na način na koji gledaš ono što ne poznaješ… A sad i ta soba… Odakle mi to?
Plašim se, znate. Plašim se da sam predodređen da lutam. Ja još ne osjećam želju da se skrasim. Tim više me je iznenadilo što je ovaj moj detektor proradio dok je ona prolazila… Liči na neku želju za sigurnošću, boga mu… Možda prvo dodje Ona, pa donese želju za skrašavanjem? A možda sam opet lupio glavom o zid… Gdje ću ponovo, na nepoznatu stranu… Ja baš volim da gruvam…
Ma, jedan je život.

– Hej, izvini…?

Autorka: Dragana Tošić

Fotografija: tumblr.com

dragana-tosic-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.