Bilo je to nekog čudnog dana Kada se sat vratio u prošlost Tada nisam znala Koji po redu rođendan slavim Niti da li je svanulo Iznad crkve Svetog Marka I nisam znala Koliko boli kada se sat pomeri Ne možeš ništa da promeniš A boli! Ćušnem ja tako Prošlost pod jastuk Neka spava Meni je samo da dišem To...

Vreme je. Vreme da se okreneš i odeš. I nikad se ne vratiš Ako mozeš. Vreme je da se kazaljke poklope i otkucaju ponoć. Jer vremena više nema. Nema više ničega u ovom parku i gradu. Klupa stoji prazna ispred mog stana, a pas u stanu pored ne prestaje da laje. Lavež se...

Noć opseda Dok se senke po zidovima Spajaju u jednu tačku crnila Sve je odavno zamrlo Sem jednog svetla U jednoj sobi Gde vreme stoji. Magični trenutak postojanja Opravdava zašto volim noć I ublažene demone Koji spavaju duboko u meni Kao i svi ostali negde tamo Jedini sam budan kada svet ne diše. Kazaljke se više ne čuju Osećam se...

Ponekad, Jedino što umijem Je da gledam Lampione raštrkane Po brdu tame, Kroz okno svoje čaure;       šišmiši su sakrili ptice po haosu.       Ponekad, Samo se trice Kače na rđave Eksere Po sivim zidovima, Mimikrijom zašivenih usana;       ustajalost je presvukla iznenađene otkucaje.       Ponekad Čak i mjera izgubi Svaki smisao u Kosmosu Šarenih laža, Jednostavnim pokretima Kazaljke.   Autor: Mladen Đurić Fotografija: favim.com ...