STRANCI

Bio je kraj februara. Neka čudna, skoro zagrobna tišina je poput koprene padala na prostor oko nas. Ne samo u prostoru, tišina je bila i u nama. Sedeli smo u istoj sobi, na istom kauču, a bili u isto vreme kilometrima udaljeni jedni od drugih. Neki su čitali knjige, drugi piljili u neku tačku na zidu – kao da smo se plašili da se pogledamo. Otkucaji sata na zidu, i šuškanje novina bili su jedini zvuci. Tu bi se provukao po koji cvokot ili uzdah. Kopali smo reči, tražili ih u bunaru sopstvenih duša, ali ništa nismo našli. Od reči iz novina i knjiga pokušavali smo da napravimo rečenicu, ali one bi se tada, kao namerno, sklanjale, bežale, kao da su znale da su na nišanu. Oni koji su piljili u tačku na zidu na trenutak bi pocrveneli, napinjući se da u njoj nađu neke skrivene reči, da ih izvuku oštricama sopstvenih zenica.

Ne znam kako se to najednom desilo, ali život nam je opet pokazao da smo samo pijuni na šahovskoj tabli, kojima on upravlja. Odsutno sam prelazio sa stranice na stranicu novina, i slučajno ugledao rečenicu koja je bila toliko sitna, da se još uvek pitam kako sam je spazio. Bila je to rečenica Semjuela Beketa i glasila je ovako: „Čini mi se kako je svaka reč nepotrebna mrlja na tišini ništavila.” Spustio sam novine i zagledao se kroz prozor. Nisam ništa video pred sobom, predmeti su se gubili. Kao da sam se naprezao da pogledom doprem do tog ništavila. Zatvorio sam oči i gledao u mrak sopstvenog bića. Tamo je tako hladno. I mračno. I u mojoj glavi se su izgubili snovi. Kad otvorim oči, kao da se moja unutrašnja stvarnost najednom projavi i postane spoljašnjost. Između nas stoje tone snega i leda. Između života i mene stoji jedno veliko ZAŠTO. I ja stojim na jednom kraju, a oni na drugom. Oni se ne pitaju. Dovoljno im je da me vide, pa da znaju da sam za njih postao stran, davno. Stranac u sopstvenoj kući. Stranac sam sebi.

Izašao sam napolje da udahnem svežeg zraka. Gole grane drveća su me plašile. Bez lišća i pupoljaka, ličile su na ogromna čudovišta spremna da te pojedu. Seo sam na kamen pored puta. U tom trenutku, iza mene su se čuli koraci. Beše to moj anđeo.

–          Tata, je l’ tačno da ćemo otići u drugu zemlju da živimo?

–          Tako izgleda.

–          U koju?

–          Svejedno.

–          Kako svejedno. Zar je tebi svejedno da li ćemo živeti u Parizu ili u Austriji?

–          Jeste.

–          A kako to?

–          Lepo. Gde god da krenem, ja stignem na isto mesto.

Čini mi se da nije shvatila. Ako nije, još bolje. Promenio sam toliko gradova, toliko kuća. A sada sedim ovde, gledam u neku čudnu tačku na horizontu nadajući se da je ona mesto na kom ćemo se konačno skrasiti. Ponekad se pitam kuda mi uopšte idemo? Nikad ne nađem odgovor. Umesto njega, uzimam kofere, te ljude za koje još uvek tražim reči po novinama, i krećem dalje. Krećemo. Svejedno kuda, opet ćemo svuda biti ovakvi. U bilo koje vreme, i na bilo kom mestu, bićemo mi. Naši putevi će uvek voditi na isto mesto – na mesto naše sopstvene tišine.

Autor: Miloš Lazarević

Fotografija: dazedcdn.com

Nema komentara

Ostavi komentar