30 jan Skiciranje samoće

Neke ljude prerano dotakne jesen…

prezreli plodovi na golim granama, čekaju zalutale ruke

ali niko nikad ne dolazi.

Ako čuješ korake kako šume u opalom lišću

učiš ironiju vetra.

I kad ti nebo zaliči na dečiji smeh

zagledan si u sećanja.

Hladnoća, i neminovnost zime,

degradiraju svet u četiri zida.

Kratki dani postaju duge noći,

i ništa se drugo ne menja…

ti listaš svoje papirnate snove,

dok plavooka nesanica ponovo sprema

dugu čajanku sa duhovima.

Autor: Darko Stanković

Fotografija: favim.com