16 jun Sabali – Obećana zemlja

Probudio me je cvrkut ptica. Našao sam se na ogromnoj zelenoj livadi prošaranoj tu i tamo žutim cvjetićima. Sunce je već bilo visoko na nebu, tako da sam pomislio da mora da  je podne već prošlo ili tako nešto. Njegovi zraci zasljepljivali su mi oči i dok sam pokušavao da se pridignem, nečija ruka se pojavila niotkuda, a glas je rekao:

„Dobro došao, dijete moje. Ne plaši se. Sada si dostigao određen nivo svijesti potreban da uđeš u naš svijet. Sada si jedan od nas. Dođi.“

Uzeo sam ga za ruku i ustao. Stajao je naspram mene, obučen u skromnu pamučnu košulju i hlače, sav u bijelom, ozarenog lica i smirenog držanja. Njegova duga siva kosa nošena laganim povjetarcem i duga brada iste boje činile su ga nekako nestvarnim, kao da nije zapravo bio tu. A ipak, bio je tu, stajao je ispred mene i posmatrao me svojim prodorno plavim očima.

„Mora da se pitaš gdje si i kako si dospio ovdje“, rekao je starac. Zbunjeno sam klimnuo glavom, tako da je nastavio da govori dok smo se šetali livadom:

„Vidiš, dijete moje, kao što sam ti već rekao, tvoj nivo svijesti je sada isti kao i naš, tako da možeš ući u naš svijet, vidjeti nas, biti sa nama i, što je najvažnije, živjeti sa nama. Mi nismo vidljivi ljudima sa Zemlje – oni su nesvjesni našeg prisustva, kao i mnogih drugih stvari (jadna mala stvorenja), ali to ne znači da mi ne postojimo“, nasmiješio se.

Nisam znao ni šta da kažem, ni kako da se osjećam. Bio sam zbunjen i iznenađen u isto vrijeme, ali nisam se plašio. Cijelo mjesto odisalo je ljepotom van ljudskog poimanja i savršenim skladom. Dok smo hodali kroz zeleno polje, shvatio sam da se nalazimo u dolini okruženoj planinskim vijencima. Planine su bile tako visoke da su njihovi bijeli vrhovi probijali vedro plavo nebo.

„Gdje sam to ja? I kakvo je ovo mjesto?“, konačno sam skupio snage da prozborim par riječi.

„Strpljenja, dijete moje, strpljenja. Uskoro ćeš moći i sam da vidiš“, rekao je starac i namignuo mi. Usne su mu se opet razvukle u smiješak.

Kretali smo se ka šumi, kada sam ugledao znak. Sabali – Obećana zemlja, pisalo je.

„Šta je Sabali? Jesmo li sada tu? I kakvo je ovo mjesto?“, moja znatiželja je sada bila na koljenima i molila za neke odgovore.

„Da, dijete moje, mi smo u Sabaliju, ili u Obećanoj zemlji, kako je ljudi ovdje vole nazivati. Sabali znači strpljenje i mi ovdje živimo u skladu sa Majkom Prirodom. Postoji nekoliko načela kojih se pridržavamo ovdje, a jedno od njih je: Priroda nikud ne žuri, a ipak postigne sve. Otuda i ime Sabali.“

Naš razgovor se nastavio dok smo prolazili kroz šumu i obavijestio me je da ćemo uskoro ući u selo.

Čim smo izašli iz šume, selo se pojavilo. Bilo je to naselje oko velikog zelenog jezera, obgrljeno šumom.

„Ovdje živimo“, nastavio je starac. „Kao što vidiš, kod nas nema klasne podjele. Svi su jednaki i svi rade ono u čemu su dobri. Imamo pisce, umjetnike, (duhovne) učitelje, stolare, pastire, mljekare, domaćice, obućare, krojače, itd. Svaki posao i svaka profesija podjednako su važni. Takođe, ne postoji ni radno vrijeme – ljudi dnevno rade onoliko sati koliko žele. Tako su produktivniji. Mada, postoji određen broj sati koji mora biti odrađen u toku mjeseca.“

„A šta je sa djecom? Kako to da su i ona ovdje?“, pitao sam jer sam primijetio veću grupu njih kako se igra u blizini jezera.

„Ovo je njihov sat za igru ili, drugim riječima, njihovo slobodno vrijeme. Ujutro imaju časove u seoskoj biblioteci. Ovdje ne postoji klasična škola. Djeca dobivaju svoje obrazovanje od seoskog mudraca i iz knjiga iz biblioteke, a kod kuće ih podučavaju i roditelji. Zatim, kada navrše sedamnaest godina mogu da se opredjele za ono što ih zanima i da započnu svoje šegrtovanje u datoj oblasti.“

„Nisam na to mislio.“

„O, tvoje pitanje je bilo u vezi nivoa svijesti? Pa, vidiš, neka djeca su rođena ovdje, a neka su pristigla na isti način kao i ti. Ovdje su ljudi svih uzrasta. Godine uopšte nisu bitne kada se radi o nivoima svijesti. Neka djeca su čak i svjesnija od odraslih. I, što je još važnije, ona ne pripadaju svojim roditeljima. Svako dijete je duhovno biće koje slijedi svoju vlastitu stazu.“

„Pa, šta radite ovdje? Kako zarađujete za život?“

„Ah, i mislio sam da ćeš me to pitati. Ljudi na Zemlji su tako opsjednuti novcem i zarađivanjem. Ovdje ne postoji nikakva valuta. Sve što nam je potrebno daje nam Majka Priroda. Jesi li ikada vidio gladnu pticu? Ili pticu bez doma? A vidiš, ptica nema nikakvog novca, zar ne? Sve što je jednom ljudskom biću potrebno nalazi se već u prirodi. Naše kuće, kao što vidiš, napravljene su od blata i trske, a neke i od drveta. Koristimo samo prirodne materijale i jedemo hranu koja je nikla iz zemlje. Razmjenjujemo dobra i usluge i ima svega dovoljno za sve. Tako su svi srećni i zadovoljni.“

„A šta ako je neko bolestan? Zar vam novac nije potreban za lijekove?“

„Drago moje dijete, svaka bolest proizilazi iz bolesti uma. Kada je um čist i smiren, cijelo tijelo se osjeća lagodno i u harmoniji sa Prirodom. Vi bolesnu osobu zovete pacijentom, ali mi ovdje na tu riječ više gledamo kao na pridjev nego na imenicu (engl. patient – im. pacijent;  prid. strpljiv). Be patient. Budi strpljiv. Ljudi se razbole zato što su uvijek u nekoj žurbi, zato što uvijek negdje jure. Uspori i pomiriši cvijeće. Stani i samo posmatraj. Budi u čudu, divi se. Kada je teško, izdrži. Kada dođe vrijeme za promjene, pusti. I sve će biti kako treba. Zato i upražnjavamo jogu i meditaciju svaki dan. Ali imamo svoje doktore i nije nam potrebno ništa drugo za liječenje osim bilja. Ako je voliš i poštuješ, Priroda liječi sve, dijete moje.“

„A da li vjerujete u Boga, i ako da, kojoj religiji pripadate?“

„Ljubav je naša religija“, odgovorio je starac, smiješeći se ponovo. „Sama suština ljubavi. Ljubav u svom najčistijem obliku. Ljubav prema svim živim bićima i prema svemu što nam je Majka Priroda podarila. Vidiš, ovdje ne postoje zločini –  nema ubistava, krađe, preljube. Nikakvih zločina uopšte. A to je zato što ovdje svi živimo vođeni jednostavnim pravilom: „Kako se ponašaš prema meni, karma je tvoja; kako ja na to odgovaram, karma je moja.“ Tako da niko ne radi ništa loše, jer ne želi da se prema njemu odnose loše. A to znači da nema ni rata. Jer svi ratovi su besmisleni. Svi osim jednog. A taj jedan čovjek treba da vodi protiv samog sebe. Za najbolju verziju sebe, naravno. Vidiš…“

Tu sam ga prekinuo. „Znači, zato svi nosite bijelu odjeću?“ Svi ljudi i sva djeca bili su obučeni u bijelo.

„Bijela je boja mira. Harmonije. Boja svjetla. Boja duše. Materijalne stvari nama ovdje ne predstavljaju ništa. Nas više zanima ono što se nalazi ispod. Mi tragamo za duhovnim saznanjima i spokojstvom uma. Tako da – da, zbog toga svi nosimo bijelo.“

„Sviđa mi se ovdje i mislim da bih volio ostati. Ima li još nešto što bih trebao znati?“

„Pa, zapravo, i ima. Vidiš, dijete moje, svijest može biti varljiva stvar. Iako smo potpuno svjesni ovdje, postoji još mnogo drugih stvari kojih nismo svjesni. Uvijek je to tako. Život je spiralna konstrukcija i svi mi živimo u krugovima. Sada si u devetom krugu. Možeš ostati ovdje zauvijek ili se popeti u deseti krug. To zavisi samo od tebe. Ti sam odlučuješ koliko naporno ćeš raditi, koliko pažljivo posmatrati i koliko revno učiti.“

„To znači da su krugovi povezani sa nivoima svijesti?“

„Ne samo sa tim. Oni su na neki način i lekcije koje moraš naučiti, testovi koje moraš položiti. Neki ljudi provedu cijeli svoj život vrteći se u jednom te istom krugu, slijepi poput slijepih miševa.“

. . .

„Love is my religion, love is my religion, I’ll take you to the temple tonight…”, veselo je pjevao Ziggy. Bio je to zvuk mog alarma. Bilo je devet sati. Vrijeme za novu sesiju. Moj psihijatar me je čekao, znao sam. Ali odlučio sam da više ne budem njegov pacijent. Odlučio sam se da pustim. Odlučio sam se da izdržim. Od sada, ima da usporim i jednostavno da budem samo strpljiv.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: favim.com