14 sep Rutina 66

Rob Rutinski brije se svaki četvrti dan. Svake brade tri dana dosta, a i govorili su mu da mu trodnevna baš dobro stoji. Pa neka stoji treći dan, jedan dan, odlučan je Rob Rutinski kad je brada u pitanju. Sve ostalo kod Roba Rutinskog stoji od rođenja. Baš je danas treći dan brade. Četvrti je dan u tjednu. Peti dan kako ima novi posao. I 16694. dan njegova života.

Literarna pristojnost, književni bon-ton, jedno od pravila lijepog spisateljskog ponašanja, obazrivost pisca prema čitateljima koji na stolu žele imati sve djeliće slagalice za sastavljanje glavnog lika prije nego što lokomotiva mašte povuče radnju, nalagala bi nastavak opisivanja Roba Rutinskog. Njegov brdsko-planinski nos, plave oči, hladne poput oceanskih dubina i izgubljene poput djeteta u supermarketu, uvijek slinom podmazane i nauljene usnice boje moruzgve, razbarušena kosa prepuna sijedih izdanaka, pravilni redovi zuba čiju je caklinu prekrila žućkasta patina duhanskih desetljeća… Višak trbuha koji se naginje preko remena, manjak mišića zbog kojeg mu udovi izgledaju kao krivudavi kolci, uvijek lagano pogrbljen kao da mu je deset godina više na plećima. Ali, zbog čega? Čemu bacati riječi u vjetar? Promatrane svaka za sebe, kao pojedinačna obilježja, sve bi se nanizane karakteristike mogle smatrati upečatljivima. No kad pogled živog bića umijesi Roba Rutinskog u moždanu masu kao cjelinu, kao kompletnu osobu… Okus se odmah izgubi. Nije se još rodio čovjek koji bi ga pamtio dulje od 60 sekundi. U očima drugih, Rob Rutinski bezlična je smjesa kostiju i mesa.

Pa i ta smjesa jebe dva puta tjedno, utorkom i petkom. Ljubav vodi – barem ima taj osjećaj – jednom mjesečno. Iako, više i ne uočava neku razliku. Plejku igra svakodnevno, tri sata, između 19 i 22 sata, osim ponedjeljkom. To ga uzbuđuje, ako se pod ushitom smatra poneki krik ili psovka kad izgubi dragocjen život. Ponedjeljak je rezerviran, tako mu već godinama stoji zaokruženo u kalendaru, za „cugu s frendovima“. No Rob Rutinski prijatelja već godinama nema pa ponedjeljkom sjedi doma pred televizorom, buljeći u nasumično odabran program, ma što god se vrtjelo na njemu.

Rutinski – a možete ga zvati i Rob – ima pogled koji ćete teško susresti ili presresti. Taj pogled najčešće klizi, skija padinom od 45 stupnjeva. Disciplina spust. Ništa skretanje, nikakav slalom, to je disciplina vještih, okretnih, lukavih, osoba spremnih na promjene smjera. Na kraju se pogled uvijek zabija u pod, samoubilački. Semafore Rob Rutinski osluškuje, ne gleda ih, hvala nebesima, kaže, na zvučnim signalima za slijepce. Ulicu prelazi s rukama u džepovima, praznima poput njegove duše. U duši je ostala još samo karta za pakao. U džepu je, uvijek, jedino karta koju će poništiti u tramvaju broj pet. U Roba Rutinskog dalo bi se nabrojati barem 65 dnevnih rutina.

U tramvaju nikad nema više od 23 čovjeka. Prebrojao ih je kao i svakog jutra Rob Rutinski. Rijetki – ima ih, ali nisu baš brojna zajednica – iz nosa vade govna i od šmrkaljuže rade kuglice koje gnjeckaju kažiprstom i palcem, antistres terapija. Drugi vade mobitele, zbog razonode, zbog čačkanja po fejsu i tuđim životima, zato jer ih je prenuo signal da je stigla poruka. Samo Rob vadi knjigu. Zapravo, e-book reader. Kindle, ako Amazon plati za reklamu, ako ne, onda neka se zna da vadi neki bezimeni uređaj. Rob više ne čita s papira, on i papir su u ratu. Krhko primirje nastupa samo kad treba obrisati guzicu. Da, Rob je nekada pokušavao pisati. Puno je papira stradalo, zgužvano završilo u košu. Prvo je papir zamrzio njega, a kada nisu stigle toliko željene pobjede, naprotiv, ili bi ga ismijali ili bi ga na literarnim natječajima zaobišli, i Rob je zamrzio papir. Prodao je sve knjige koje je imao. I tri koje je pročitao i onih trideset i tri koje nije. Svoju je – o da, Rob Rutinski napisao je nekoć davno i knjigu – poklonio. Jedva. Kad je nitko nije htio uzeti, dosjetio se i darovao je poznaniku za rođendan. Poznato? Kiseli smiješak slavljenika, ali rođendanski se poklon ne odbija. Nepristojno je.

A sad Rob čita više nego ikad! Ali čita samo u tramvaju. Prazninu puta morao je popuniti nekom rutinom. Tu i tamo na ljude baci niskopodni, pogled koji dugo gmiže, a onda se bojažljivo krene penjati po stopalima, hvata se teškom mukom za noge, ali u jednom času jurne poput trnaca prema poprsju, odskoči s ramena na prvi slobodni obraz, naizgled odlučno, hrabro i spretno, no čim dotakne oči, njihov vlažan sjaj, njihovu glatku površinu, oklizne se i stropošta se mrtav na pod. A onda se pogled vraća knjizi, uskrsava na sljedećoj rečenici. Kratko, ali neudobno putovanje zjenicom oka ipak najčešće bude dostatno da vidi. Ljude s mobitelima. Biljke s ljudskim likom. Životinje s ljudskim likom. Njihove blažene izraze kad prime poruku. Danas, svoj odraz u staklu. Namršteno lice. Bijesno lice. Oči zamagljene od mržnje. Usnice koje se skupljaju i šire od nervoze. Čelo koje se nabire. Jer on nikako da shvati poruku onoga što čita.

Idu stranice, idu stanice, idu ljudi, ulaze i izlaze, samo Rutinski nikuda ne ide. Ne kreće se, sjedi, prikovan za stolicu. Čak i kad stane na noge, pokrene se i izađe iz tramvaja, Rob Rutinski ne ide nikud. Sve napreduje, sve istupa, svatko napravi barem jedan iskorak u životu, svak ide naprijed. Makar i malim koracima. Kod Roba Rutinskog, jedino sat ide naprijed, četvrt ure. Barem nikada nije i neće zakasniti na posao.

I sada ga muči knjiga. Ljuti ga. Već je na 66. stranici, a još ne shvaća. Koja je poruka? Srce Roba Rutinskog ubrzava. Krv mu divlje kola. Želudac mu se grči i prevrće, kotrlja se amo-tamo po trbušnoj šupljini, koprca se kao ribica u mreži, čak i grize. Rob se preznojava, nosnice mu se šire i skupljaju. Prsti mu drhte dok baca stranice čas naprijed, čas nazad. Iako sitno broji, inteligenciji Roba Rutinskog rok još traje. Pa si postavlja pitanje, da, s više upitnika, iznova i iznova, koja je poruka? Što ako dođe do kraja knjige, a poruke nigdje? A ne, neće moći. Rob Rutinski sići će na zadnjoj stanici svog puta, ali do zadnje stranice neće stići. Neće, sve dok ne shvati poruku. Dan za danom, svaki dan ispočetka, uvijek samo do kraja 66. stranice, nikad do kraja priče, sve dok ne shvati…

Jer to mu remeti rutinu.

Autor: Denis Giljević

Fotografije: favim.com